• U konkretnom slučaju prihvaćena je revizija tuženika i zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika te su preinačene presude sudova na način da je tužbeni zahtjev pravnog prednika podnositelja u cijelosti odbijen kao neosnovan. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljica (pravna prednica podnositelja ustavne tužbe) je od sudova tražila utvrđenje da su ništave odredbe članka 3. točke 1. i članka 4. točke 2., 3. i 4. Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 21612, koji su stranke sklopile 21. prosinca 1995. godine, a kojim odredbama je utvrđena cijena stana uz primjenu odredbe članka 20a. i članka 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 42/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 58/95, 103/95, 11/96, 11/97, 68/98 i 96/99).

• Smatrajući osporenu presudu nezakonitom, podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje navedene presude.

• 3. Svojom odlukom broj: U-I-697/1995 od 29. siječnja 1997. godine, Ustavni sud je, kao neustavne, ukinuo pojedine odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 58/95). Među ukinu

• Jedno od polazišnih stajališta Suda u tom predmetu bilo je to da propisi o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo predstavljaju tranzicijske propise putem kojih država, jer je dužna uskladiti zakonodavstvo s Ustavom koji ne poznaje društveno vlasništvo, a niti stanarsko pravo, provodi privatizaciju tog vlasništva. Ta se privatizacija provodi prodajom pod povoljnijim uvjetima, jer kupnju stanova u kojima stanuju, po tržišnim cijenama, većina stanara ne bi mogla ostvariti.

• Stajalište suprotno navodima osporene odluke, da se zaštita ustavnih prava podnositelja ne može uskratiti samo zbog toga što je pravni propis, ustavnost kojeg je dovedena u sumnju, prestao vrijediti, bez obzira je li ukinut kasnijim zakonom (zbog toga što ne odgovara društvenim odnosima i pravnom poretku Republike Hrvatske) ili odlukom Ustavnog suda (zbog toga što je protivan Ustavu i zakonu), baš naprotiv ukazuje na osnovanost tvrdnje podnositelja o protuustavnosti ukinutog propisa, ovaj Sud je izrazio u svojoj odluci broj: U-III-731/1994 od 22. travnja 1997. godine objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 53/97. Da ugovori o kupoprodaji stana, koji je sklopljen temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nije pojedinačni akt iz članka 23. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odnosno članka 56. sada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, nastavno: Ustavni zakon) kao i to da predmetni ugovor predstavlja ugovor građanskog prava na koji se, uz odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, trebaju primjenjivati i odredbe Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 118/99, nastavno: ZOO), ovaj Sud je zauzeo svojim stajalištem izraženim u rješenju broj: U-VIII-1057/97 (»Narodne novine«, broj 2/98).

• Iz svega navedenog slijedi da je cijena iz ugovora o kupoprodaji stana, u konkretnom slučaju, sklopljenog temeljem odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno način njezinog utvrđivanja, bila propisana zakonskim odredbama koje su od svojeg važenja bile u nesuglasju s Ustavom Republike Hrvatske.