• 2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama", a stupa na snagu danom donošenja.

• Razlozi prijedloga, glede osporavanja odredbe članka 6. stavka 3. Poslovnika Vijeća, upućuju na odredbu članka 121. Ustava koja, u stavku 2, propisuje neparan sastav Vijeća, što ukazuje na volju da svi članovi Vijeća, uključivo i njegova predsjednika, imaju samo jedan glas, s navodom da Zakon o državnom sudbenom vijeću ne daje predsjedniku Vijeća poseban položaj u odnosu na ostale članove (glede glasovanja), već samo određene organizacione ovlasti (sazivanje i vođenje sjednica i sl.). lz tih razloga predlagatelj smatra da osporena odredba članka 6 stavka 3. Poslovnika Vijeća, nije u suglasju s odredbama članka 121. Ustava. Prijedlog (i dopuna) dostavljeni su Vijeću s pozivom da u ostavljenom roku dostavi odgovor. Odgovor nije primljen. Prijedlog je osnovan. U odnosu na članak 5. stavak 1. i 4. Ustav Republike Hrvatske visoko vrednuje značenje javnosti u postupanju najviših državnih tijela. Tako Ustav propisuje (članak 84), da su sjednice domova Sabora Republike Hrvatske javne, bez izuzetka. To konkretno znači i javnost u predlaganju i javnost u biranju predsjednika i članova Državnog sudbenog vijeća (članak 121. stavak 3 Ustava), javnost u odlučivanju o zahtjevu za zaštitu, koji zahtjev sudac ima pravo podnijeti Županijskom domu Sabora a protiv odluke o razrješenju od sudačke dužnosti (članak 120. stavak 3. Ustava) itd. Ustav ne dopušta drukčije. Dajući ustavnopravni okvir sudbenoj vlasti u pitanju javnosti, Ustav propisuje da su sudske rasprave javne i da se presude izriču javno (članak 117. stavak 1.). Mogućnosti isključenja javnosti Ustav taksativno nabraja: suđenje malodobnicima, zaštita privatnosti stranaka, sporovi iz bračnih i obiteljskih odnosa, čuvanje tajne (vojne službene ili poslovne), te zaštita sigurnosti i obrane Republike (članak 117. stavak 2). Odluka o isključenju javnosti nije prepuštena proizvoljnoj ocjeni, već se zasniva na Ustavom (ili zakonom) određenim pretpostavkama. Javnost sudskih rasprava jedan je od temelja u ostvarivanju načela o samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti (članak 115. Ustava), kao jedne od triju (uz zakonodavnu i izvršnu) vlasti, koje tvore državnu vlast u Republici Hrvatskoj, ustrojenu na načelu trodiobe vlasti (članak 4. Ustava). Imenovanje sudaca od strane Državnog sudbenog vijeća, nedvojbeno je dio postupka ostvarenja načela o trodiobi vlasti, ali i izraz prožimanja triju vlasti, kao i njihove međusobne kontrole.

• Primjerice: predsjednika i članove Državnog sudbenog vijeća predlaže Županijski, a bira Zastupnički dom Sabora, dakle, zakonodavna državna vlast; ta vlast (Županijski dom), odlučuje u drugom stupnju u postupku razrješenja sudačke dužnosti; izvršna vlast ( Vlada Republike Hrvatske), predlaže Državnom sudbenom vijeću kandi data za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske; zakonodavna vlast (Sabor), donosi propise o organizaciji sudbene vlasti; izvršna vlast (nadležno ministarstvo i Vlada Republike Hrvatske), bitno utječe na obavljanje poslova sudske uprave i na osiguranje uvjeta za rad sudova; sudbena vlast je nadležna nadzirati zakonitost akata izvršne vlasti itd. Uređujući Zakonom (Zakon o Državnom sudbenom vijeću) uvjete za izbor predsjednika i članova Vijeća, kao i uvjete za prestanak njihove dužnosti, te postupak imenovanja i razrješenja sudaca i državnih odvjetnika, (kao i njihovu disciplinsku odgovornost - članak 1. Zakona), zakonodavac se je u samo jednom, od mnogih, slučajeva odlučio za tajnost u postupanju, propisujući: "Vijeće može odlučiti da disciplinski postupak bude javan." (članak 28. stavak 3. Zakona). Niti Ustav niti Zakon ne daju mogućnost Vijeću propisivati tajnost u postupanju. Propisujući poslovničkim odredbama tajnost u postupku imenovanja i razrješenja sudaca i državnih odvjetnika, Vijeće je povrijedilo odredbe o svojoj nadležnosti i povrijedilo je temeljnu ustavnu odredbu prema kojoj ostali propisi (ovdje, Poslovnik), moraju biti u suglasju s Ustavom i sa zakonom (članak 5. stavak 1. Ustava). Prema tome Vijeće je Poslovnikom donijelo i norme koje su nesuglasne i Ustavu i zakonu. Ustav naime, propisuje da je jednakost jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3), da su svi građani Republike Hrvatske pred zakonom jednaki (članak 14), da su svi građani (i stranci) jednaki pred (sudovima i drugim) državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti (članak 26), te da svaki građanin Republike ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe (članak 44).

• Javna je služba, nedvojbeno, i sudačka služba. To znači da kandidatima za tu službu (suca), treba osigurati jednake uvjete u postupku kandidiranja i imenovanja. Propisujući da je javnost, u tom postupku, isključeni (za jedne), ako Vijeće drukčije ne odluči (za druge), posljedica je stavljanje kandidata u nejednak (neravnopravan) po ložaj, a javnost rada Vijeća vezana je uz diskrecijsku ocjenu Vijeća bez ikakvih određenja zbog kojih se razloga i u kojim slučajevima javnost isključuje. Takvim načinom propisivanja isključuje se, osim kontrole javnosti, i mogućnost kandidatima i drugim zainteresiranim osobama, praćenje i kontrola provedbe postupka glede osiguranja stručnosti, neovisnosti i dostojnosti za obnašanje sudačke dužnosti (članak 8. Zakona o sudovima "Narodne novine" broj 3/1994), odnosno, jesu li imenovani oni kandidati koji ispunjavaju sve propisane uvjete. Zaključak da zakonodavac nije prepustio poslovnički odredbama pitanje javnosti ili tajnosti rada vijeća proističe i iz odredbe članka 28. stavak 3. Zakona, prema kojoj Vijeće može odlučiti da disciplinski postupak bude javan. U takvom slučaju dakle sam zakonodavac propisuje (argumentum a contrario) tajnost kao pravilo. Da je zakonodavac takvo pravilo želio uvesti i prilikom raspravljanja i odlučivanja o drugim pitanjima iz nadležnosti vijeća, onda je on to također mogao i morao reći. Valja stoga opetovano konstatirati da niti Ustav niti Zakon ne daju mogućnosti Vijeću da samostalno propisuju tajnost u postupanju. Iz tih razloga Sud zaključuje da su osporene odredbe stavka 1. i stavka 4. članka 5. Poslovnika Vijeća u nesuglasju s Ustavom i zakonom. Ovdje se dodaje da su ukinute odredbe ispod dostignutih demokratskih standarda hrvatske države, po kojima je izbor i razrješenje sudaca i državnih odvjetnika (dio), kroz sjednice Sabora Republike Hrvatske koje su javne (čak redovito prenašane i putem televizije) bio javan. U odnosu na članak 6. stavak 3. Takvo je nesuglasje Sud utvrdio i glede odredbe stavka 3. članka 6. Poslovnika Vijeća, kojom je određen prevladavajući glas predsjednika Vijeća, u slučaju jednakog broja glasova, i to iz slijedećih razloga: Članak 121. Ustava, u stavku 2. određuje da Republičko (Državno) sudbeno vijeće ima predsjednika i 14 članova, dakle, ukupan neparni broj Zakon o državnom sudbenom vijeću (članci 13. i 14), uređuju način rada Vijeća temeljnim odredbama, prema kojima Vijeće odlučuje u sjednici, a sjednice saziva predsjednik Vijeća (ili član koji ga zamjenjuje), time da je Vijeću dano pravo i obveza urediti način svog rada poslovnikom, kojeg Vijeće donosi dvotrećinskom većinom glasova svih članova.

• Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, Ante Jelavić Mitrović, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj dana 15. veljače 1995 godine, donio je

• 1. Ne prihvaća se prijedlog za ocjenu ustavnosti i članka 16. stavak 2. Zakona o Državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine", broj 58/1993) koji je u ime Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnio Milan Vuković, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.