• Stajalište je i ovog Suda da u razlikovanju navedenih kategorija štediša nejednakost postoji, no da ona nema prirodu diskriminacije koju zabranjuju odredbe članka 14. Ustava, jer je do nje došlo zbog objektivnih razloga. Naime, zakonodavac nije mogao uspostaviti jednakost svih deviznih štediša kraj postojanja bitne razlike među njima, koja se je sastojala u tome da su devize jednih bile, temeljem tada važećih propisa, deponirane kod Narodne banke Jugoslavije, odnosno kod drugih stranih banaka, a devize drugih u hrvatske banke. S tog stajališta gledano Zakon je zaštitio interese štediša, kojima su novci bili u banci nedostižnoj za njih, pa su ti štediše bili posve ugroženi u pogledu svojih depozita. Dakle, Zakonom i Uredbama Vlade donašanim prije njega, od kojih je prva bila donijeta krajem 1991. godine, postiglo se da je prema tim štedišama mjesto Narodne banke Jugoslavije, odnosno drugih stranih banaka, dužnik postala Republika Hrvatska, čime su oni, uz sva ograničenja u pogledu raspolaganja, ipak dobili sigurnost da će im depoziti biti isplaćeni.

• 14. Daljnje pitanje iz rješenja o pokretanju postupka odnosilo se je na pravnu prirodu odnosa između štediša i banaka, radi li se o vlasničkim pravima štediša i o eventualnoj povredi tih prava, ili o obveznom odnosu između građana i banaka nastalog sklapanjem ugovora o ulogu na štednju u stranoj valuti kod kojeg dolazi do prijenosa prava vlasništva deponiranog novca s deponenta na banku – depozitara, s tim da je banka dužna u određenom trenutku vratiti deponentu isti novčani iznos – dakle istu količinu stvari iste vrste, a ne istu stvar koja joj je predana u depozit, tj. isti novac koji je u nju bio uložen.

• Stajalište je ovog Suda da se radi o ugovornom ali i istodobno vlasničkopravnom odnosu. Prema članku 1035. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, članak 646. točka 5. Zakona o trgovačkim društvima – 111/93, 3/94, članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima – 107/95, 7/96, članak 394. točka 4. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – 91/96, 112/99) ugovor o novčanom depozitu je sklopljen kada se banka obvezala primiti, a deponent položiti kod banke određeni novčani iznos, i tim ugovorom banka stječe pravo raspolagati deponiranim novcem i dužna ga je vratiti prema uvjetima predviđenim u ugovoru. Prema daljnjoj odredbi članka 1038. Zakona novčani depozit može biti po viđenju ili oročen, s otkaznim rokom i bez otkaznog roka, s posebnom namjenom i bez namjene, s tim da se smatra, ako nije suprotno ugovoreno, da je račun novčanog depozita po viđenju, te deponent računa ima pravo raspolagati dijelom ili cijelim saldom u svakom trenutku. Iz ovih odredaba proizlazi pravo deponentovog raspolaganja, a pravo raspolaganja jedno je od ključnih vlasničkih ovlaštenja.

• 15. Osporenim Zakonom ovo vlasničkopravno ovlaštenje je ograničeno, a ne oduzeto. Ustavni temelj za ovo ograničenje nalazi se u odredbi članka 50. stavka 2. Ustava, prema kojoj se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi, odnosno u članku 16. Ustava, koji je u vrijeme donošenja osporenog Zakona glasio: »Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.« U važećem ustavnom tekstu toj je odredbi dodan i drugi stavak prema kojem svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

• Imajući u vidu kao bitno da Zakonom Republika Hrvatska osigurava u državnom proračunu sredstva za isplatu devizne štednje građana deponirane kod bivše Narodne banke Jugoslavije, i to u 20 polugodišnjih obroka od kojih je prvi dospio 30. lipnja 1995. godine, uz kamate u visini od 5% godišnje, Sud je ocijenio da je Zakon donijet na temelju i u okviru navedene ustavne odredbe: njime se vlasničkopravno raspolaganje ograničava na ostvarivanje dvaput u godini dana i na određene iznose.

• 16. Rješenjem o pokretanju postupka bilo je postavljeno i pitanje ima li Zakon u cijelosti, ili samo pojedine njegove odredbe unatražno djelovanje. To je pitanje postavljeno sa stajališta (tadašnje) ustavne odredbe (članak 90. stavka 2., druga rečenica) prema kojoj samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje. Odgovarajuće odredbe važećeg Ustava (članak 89. stavci 4. i 5.) propisuju da zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje, a iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.