• 3.) da je prvostupanjski sud u P., svojim rješenjem broj: R1-466/94-16 od 27. siječnja 1997. godine, a sada osporavajućim, utvrdio da je rješenje istog suda o osnivanju sudskog pologa, navedeno u točki 5/1 ove odluke, postalo pravomoćno 23. siječnja 1995. godine, te da se po članku 98. Zakona o sudovima utvrđuje da je pravo korisnika na izručenje pologa zastarjelo, da je predmet pologa prešao u društveno vlasništvo i da će se polog predati u budžet Republike Hrvatske;

• U odgovoru na postavljeno pitanje valja poći od odredbe članka 334. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Tom je odredbom propisano da prema strankama presuda (dakle i rješenje) imaju učinak tek od dana kad su im dostavljeni. Izuzetak od tog pravila predviđen je odredbom članka 145. stavaka 2., 3. i 4. ZPP-a (promjena stana). U konkretnom slučaju, a budući da je drugostupanjsko rješenje, broj: Gž-64/95-2 od 23. siječnja 1995. godine dostavljeno punomoćniku podnositelja 8. veljače 1995. godine, ovaj Sud je utvrdio da je pravomoćnost naprijed navedenog rješenja o osnivanju sudskog pologa nastupila tek toga dana, a ne 23. siječnja 1995. godine, kako je to utvrđeno osporenim rješenjima. Slijedom takvog utvrđenja i paricijski rok od dvije godine trebao je, u odnosu na stranku (podnositelja ustavne tužbe), početi teći tek od dana dostave rješenja, dakle od 8. veljače 1995. godine, a ne od 23. siječnja iste godine.

• Iz navedenog se dalje izvodi zaključak da je osporenim rješenjem prvostupanjski sud odredio prijenos sredstava u Državni proračun Republike Hrvatske prije vremena (to jest s danom 23. siječnja 1997.), te da je pravo korisnika (podnositelja ustavne tužbe) na izručenje pologa u roku od dvije godine od nastupa pravomoćnosti time povrijeđeno, jer je to pravo podnositelju ukinuto prije isteka navedenog roka (8. veljače 1997.).

• 7. Člankom 74. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u nastavku: Ustavni zakon) određeno je da će Ustavni sud odlukom, ako utvrdi da je ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe povrijeđeno ne samo osporenim nego i nekim drugim aktom donesenim u tom predmetu, ukinuti u cijelosti ili djelomično i taj akt.

• U konkretnom slučaju drugostupanjski sud se, osporenim rješenjem, niti jednom riječju nije osvrnuo na žalbene navode podnositelja vezane uz njegove tvrdnje glede nastupa trenutka pravomoćnosti rješenja, već je unatoč saznanju da je podnositelj po svojem punomoćniku rješenje istog suda, broj: Gž-64/95-2 od 23. siječnja 1995. godine, primio 8. veljače 1995. godine, izveo pogrešan zaključak kako je »stoga pravilno sud prvog stupnja izveo zaključak o pravomoćnosti navedenog rješenja s danom 23. siječnja 1995. godine«.

• 9. U navode podnositelja o povredama drugih ustavnih prava, poput onih iz članka 26., 48. i 49., ovaj Sud se nije posebno upuštao budući da povreda članka 18. stavka 1. Ustava o osporenim rješenjima predstavlja dostatan razlog za donošenje ovakve odluke.