• 4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u S., broj: IV P-1286/97.

• U obrazloženju prvostupanjske presude izraženo je stajalište da je među strankama sporno, je li za obračun otpremnine valjalo uzeti godine radnog staža koje je podnositeljica ostvarila kod prednika tuženika (GP K.) ili je kao osnovicu za obračun otpremnine valjalo uzeti samo ono vrijeme koje je podnositeljica provela na radu kod tuženika. U tom smislu, prvostupanjski sud smatra da je podnositeljica postavila deklaratoran zahtjev za poništenje odluke, a ujedno i kondemnatoran zahtjev na isplatu. Kako podnositeljica, po mišljenju suda, ima pravo postaviti direktan zahtjev za isplatom, u smislu odredbe članka 126. stavka 4. ZR, što je podnositeljica i učinila u svojoj tužbi, to, po ocjeni prvostu-panjskog suda, ona nema pravnog interesa zahtijevati poništavanje dijela odluke o otkazu i stoga je taj dio tužbenog zahtjeva odbacio, tim više što podnositeljica poslodavcu nije podnijela zahtjev za zaštitu prava, a u smislu odredbe članka 126., stavaka 1. do 3. ZR-a.

• Raspravljajući o osnovanosti tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu iznosa od 20.000,00 kuna, sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev i dosudio podnositeljici iznos od 6.277,02 kune, utvrđujući da tuženik, »K.-i.«, nije pravni sljednik poduzeća GP K., ali da odgovara za sve obveze prema zaposlenicima koje je od njega preuzeo, a u smislu odredbe članka 129. ZR-a. Stoga, prvostupanjski sud smatra da je u slučaju podnositeljice postojao kontinuitet radnog staža te da je podnositeljica ostvarila pravo na isplatu otpremnine za 15 godina staža koje je sveukupno provela kod poduzeća »K.«.

• Drugostupanjski sud, temeljem žalbe tuženika, donosi presudu kojom preinačuje prvostupanjsku presudu i rješenje te u cijelosti odbija tužbeni zahtjev podnositeljice. Smatra da se utvrđenje suda prvog stupnja ne bi moglo prihvatiti kao pravilno. Drugostupanjski sud zaključuje da je pretpostavka osnovanosti tužbenog zahtjeva podnositeljice priznanje kontinuiteta radnog staža ostvarenog kod prednika tuženika s radnim stažom ostvarenim kod tuženika i da podnositeljica očito ima pravni interes poništavati odluku o otkazu ugovora o radu u dijelu kojim se priznaje visina otpremnine, što je upravo pobijani dio otkaza koji i nema deklaratoran karakter. Da bi podnositeljica stekla pravo na sudsku zaštitu povrijeđenog prava nepriznavanja kontinuiteta radnog staža, bilo je potrebno da se prethodno obrati poslodavcu, sukladno članku 126. ZR-a, utvrđuje drugostupanjski sud. Kako podnositeljica to nije učinila, otkaz ugovora u pobijanom dijelu postao je konačan i pravomoćan i sud, stoga, ocjenjuje da nije mogao cijeniti zakonitost nepriznavanja kontinuiteta radnog staža, koji je od bitnog značenja za razrješenje tog spora, to zaključuje da je tužbeni zahtjev podnositeljice neosnovan.

• Otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) je novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Naime, sukladno članku 126. stavku 4. ZR-a, propust zaposlenika, u ovom slučaju podnositeljice ustavne tužbe, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznavanja kontinuiteta radnog staža u svezi s isplatom otpremnine, nema za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu.

• Drugostupanjski sud je stoga pogrešno utvrdio da zakonitost nepriznavanja kontinuiteta radnog staža nije mogao ocjenjivati jer je odluka o otkazu ugovora u pobijanom dijelu postala konačna i pravomoćna, a podnositeljica se nije prvo obratila tuženiku za zaštitu svog povrijeđenog prava nepriznavanja kontinuiteta radnog staža.