• U ustavnosudskom postupku povodom ustavne tužbe podnositelja, Sud je i pošao od neosporne činjenice da je Republika Hrvatska jedna od pravnih sljednica bivše SFRJ, zbog čega ne prihvaća kao valjana pravna stajališta sudova prvog i drugog stupnja u konkretnom predmetu, prema kojima Republika Hrvatska nije pravna sljednica bivše SFRJ u smislu da bi mogla odgovarati za štetu koju tužitelj (podnositelj ustavne tužbe) trpi.

• Ta je pravila, kao i pravno stajalište o pitanjima vezanim uz sukcesiju država, ovaj Sud već iznio u svojoj odluci, broj: U-III-504/1996 od 8. srpnja 1999. godine, kojom je u konkretnom slučaju usvojio ustavnu tužbu podnesenu zbog istovjetnih razloga istaknutih i u ovom ustavnosudskom predmetu. U toj odluci Sud je utvrdio sljedeće:

• »Sukcesija država znači zamjenu jedne države drugom što se tiče odgovornosti za međunarodne odnose nekog područja, te je jedino u tom smislu relevantan identitet odnosno kontinuitet države. U svim ostalim pitanjima značajka »države sljednice« ili »države kojoj je priznat kontinuitet s prednicom« ne igra nikakvu ulogu, pa se nužno moraju rješavati pitanja državljanstva i stečenih prava stanovništva (stvarna prava, mirovine i sl.), pitanja privatnih obveznopravnih odnosa, pitanja sukcesije u unutarnjem pravnom poretku itd. Značajno je da je u pitanju stečenih prava, a takvima se danas pretežito smatraju ona koja imaju novčanu vrijednost, prevladavajuće stajalište da teritorijalne promjene na njih ne utječu. Pravo na naknadu pretrpljene štete, o kakvoj se radi u konkretnom slučaju, nikako se ne bi moglo izuzeti iz kruga takvih prava. Pored toga, velika je važnost i jednog od temeljnih pravila običajnog međunarodnog prava prema kojem nepokretna imovina države prednice prelazi na državu sljednicu na čijem se području nalazi. Ovo pravilo isključuje potrebu utvrđivanja prijašnjeg vlasnika te imovine, ali ne isključuje mogućnost kasnijih kompenzacija, te, što je osobito značajno, ne isključuje odgovornost za obveze prijašnjeg vlasnika. Jednaka načela u principu vrijede u pogledu obveza koje se tiču stečenih prava, onih koje potječu iz stvarnopravnih i obveznopravnih odnosa države prednice, kao i onih koje potječu iz njezine deliktne odgovornosti, a jedino pitanje koje može biti predmetom naknadnog reguliranja odgovarajućim pravnim instrumentarijem jest pitanje opsega i visine odgovornosti pojedine države sljednice. U tom je smislu teško održiva koncepcija o preuzimanju prava uz istodobno nepreuzimanje obveza, a već i zbog toga što dosegnuti standardi pravne zaštite zahtijevaju da građaninu države koja čini dio europskog poretka bude pružena mogućnost i pravo da se pred sudom njegove države odluči o njegovom zahtjevu, te da i u tom pogledu njegov položaj u vlastitoj državi bude ravnopravan položaju građanina u bilo kojoj drugoj državi istih ili sličnih pravnopolitičkih standarda.

• Postojanje odgovornosti za obveze bivše države, dakle, neupitno je i ne može biti predmetom sukcesije u predmetima kakav je konkretni. Predmetom sukcesije, prema tome, teorijski može biti samo opseg i visina te odgovornosti, a praktično – pitanje visine odgovornosti može i treba biti predmetom naknadnih kompenzacija. U tom svjetlu ukazuje se neprihvatljivom apriorna uskrata prava na pristup sudu, prava na pravično suđenje i mogućnosti ostvarenja stečenih prava građaninu – vlastitom državljaninu pred sudom vlastite države, koja mu prema kriteriju prebivališta odnosno prema teritorijalnom principu, a i drugim kriterijima, pripadaju«.

• Sukladno tome, a uvažavajući činjenicu da je osporavanim presudama podnositelju ustavne tužbe zatvoren svaki daljnji put pravne zaštite u konkretnoj pravnoj stvari, pravno shvaćanje izraženo u obrazloženju osporavane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojem »okolnost što je šteta nastala državljanu Republike Hrvatske nije sama za sebe u nedostatku posebnog akta o sukcesiji u tom dijelu dostatna u pogledu utvrđivanja odgovornosti tuženice za štetu čiju naknadu tužitelj zahtijeva u ovom postupku«, ovaj Sud ne smatra prihvatljivim s ustavnopravnog aspekta.

• Zbog svega navedenog, osporenim je presudama podnositelju povrijeđena zajamčena jednakost pred zakonom, propisana odredbom članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, kao i pravo na pravično suđenje propisano odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, kojom se jamči da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama.