• Odredbom članka 19. Ustava Republike Hrvatske propisano je da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, te da se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

• U konkretnom je slučaju drugostupanjsko upravno tijelo rješavajući u skladu s odredbom članka 224. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Narodne novine", broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 53/91 - nastavno: ZOMIO) u postupku revizije prvostupanjskog rješenja pokrenutom po službenoj dužnosti, donijelo, na temelju odredbe članka 225. navedenog Zakona, 8. prosinca 1992. godine, rješenje kojim je izmijenilo prvostupanjsko rješenje.

• Odredbom članka 224. stavka 1. ZOMIO propisano je da se rješenje nadležnog tijela kojim se u prvom stupnju rješava o utvrđivanju mirovinskog staža navršenog do 31. prosinca 1964. godine podvrgava reviziji, dok je odredbom stavka 5. istog članka propisano da će se smatrati da je revizija izvršena i da se drugostupanjsko upravno tijelo suglasilo s rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela ukoliko revizija rješenja protiv kojega nije izjavljena žalba ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana protjeka roka za žalbu.

• Kako je rok za izjavljivanje žalbe protiv prvostupanjskog rješenja istekao 17. rujna 1992. godine, to je tromjesečni rok za donošenje revizijskog rješenja istekao 17. prosinca 1992. godine.

• Stajalište je ovog Suda da je rok za reviziju u smislu odredbe članka 224. stavka 5. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja održan ako je rješenje u postupku revizije doneseno i otpremljeno od strane drugostupanjskog tijela u određenom (tromjesečnom) roku. Revizijski je postupak, dakle, dovršen u trenutku kada je drugostupanjsko tijelo otpremilo rješenje donijeto u revizijskom postupku time da se revizija mora obaviti unutar zakonom propisanog roka od tri mjeseca. Stoga, jer je u konkretnom slučaju revizijsko rješenje otpremljeno po isteku prekluzivnog roka, to je iz navedenog razloga nezakonito i ništavo od samog trenutka donošenja, i kao takvo (ništavo) ne može u pravnom poretku proizvoditi valjane pravne učinke, niti prouzročiti valjane pravne posljedice.

• Upravni sud je dužan u upravnom sporu na ništavost upravnog akta paziti po službenoj dužnosti (članak 40. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima - "Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) te poništiti takav upravni akt. Kako Upravni sud Republike Hrvatske u povodu upravne tužbe to nije učinio to je ništav upravni akt ostao u pravnom poretku i proizveo određene pravne učinke. Time je počinjena povreda ustavne odredbe stavka 1. članka 19. Ustava Republike Hrvatske, kojom je određeno da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.