• U konkretnom slučaju, podnositeljica ustavne tužbe živi u Hrvatskoj 15 godina s osobom koja je hrvatski državljanin i s kojom ima dijete, sina P. rođenog 1989. godine koji je također hrvatski državljanin. Iz spisa proizlazi da podnositeljica dobro govori hrvatski jezik. Iz ovih podataka treba zaključiti da se ona saživila sa svojom okolinom i da bi, već radi odnosa u njenoj obitelji trebala dobiti status koji odgovara zajedničkom obiteljskom životu. Ovome treba dodati da podnositeljica ustavne tužbe ispunjava uvjete iz točke 5. stavka 1. članka 8. Zakona, tj. iz njezinog ponašanja može se zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. Nadalje imala je osobnu iskaznicu izdanu u Republici Hrvatskoj koja joj je sada zamjenjena osobnom iskaznicom za stranca te je prije toga imala status prognanika u Republici Hrvatskoj jer je zajedno s obitelji prognana iz P.b. 1991. godine.

• Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su Ministarstvo unutarnjih poslova i Upravni sud Republike Hrvatske, pogrešnim tumačenjem odredbe članka 8. stavka 1. točke. 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, povrijedili ustavna prava podnositeljice ustavne tužbe.«

• Navedena je odluka važna, jer postavlja pravne standarde za određivanje pojma »nepismenosti« u slučaju sukcesije država. Ustavni sud je utvrdio, naime, da se pretpostavka propisana člankom 8. stavkom 1. točkom 4. Zakona (poznavanje latiničnog pisma) mora smatrati ispunjenom u slučaju kad primitak u hrvatsko državljanstvo zatraži nepismena osoba koja je bila državljanin bivše SFRJ, ako se zna vlastoručno potpisati na latiničnom pismu.

• Iz priložene je dokumentacije u konkretnom slučaju razvidno da nadležno upravno tijelo u provedenom upravnom postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje iz 1998. godine, nije posebno utvrđivalo činjenicu osposobljenosti podnositeljice da se vlastoručno potpiše. Štoviše, u osporenom rješenju iz 1998. godine izrijekom je navedeno da je njezina nepismenost utvrđena isključivo »uvidom u spise predmeta«. Pod tim je nadležno upravno tijelo razumijevalo zapisnik sastavljen dana 16. studenoga 1995. godine u Policijskoj upravi Brodsko-posavskoj »na Referadi državljanstva«, u kojem je utvrđeno da se »predmetna služi hrvatskim jezikom. Nadalje, predmetna je nepismena«. Zapisnik je sastavljen prije donošenja rješenja iz 1996. godine koje je Upravni sud poništio svojom presudom iz 1997. godine.

• Ako se propust nadležnog upravnog tijela i mogao opravdati, jer je osporeno rješenje doneseno 29. lipnja 1998. godine, samo dva mjeseca nakon objave prve odluke Ustavnog suda u kojoj su utvrđeni pravni standardi za primjenu članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona (Odluka Ustavnog suda, broj U-III-795/1997 od 28. travnja 1998.), propuštanje Upravnog suda da u presudi od 20. srpnja 2000. godine utvrdi nepoštivanje pravnih standarda u primjeni članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona u konkretnom slučaju, ne može se opravdati nikakvim razlozima.

• 3. Razmotre li se, s druge strane, pretpostavke za beneficiranu naturalizaciju podnositeljice u hrvatsko državljanstvo temeljem članka 10. Zakona, neosporno je da je podnositeljica u vrijeme podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo 1995. godine ispunjavala dvije od ukupno tri zakonske pretpostavke. Ona je imala trajno nastanjenje u Republici Hrvatskoj, a iz njezina je ponašanja utvrđeno da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. Treću pretpostavku podnositeljica nije ispunjavala, jer nije bila u bračnoj nego izvanbračnoj vezi s hrvatskim državljaninom.