• 4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom temeljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

• Iz spisa predmeta je razvidno da je povodom ovršnog prijedloga, na temelju vjerodostojne isprave ovrhovoditelja, T. d.o.o. V., radi naplate naknade za održavanje zajedničkih dijelova zgrade, Općinski sud u Vukovaru donio rješenje o ovrsi, broj: Ovr-1493/01 od 5. listopada 2001. godine, kojim se podnositeljici ustavne tužbe nalaže da namiri potraživanje ovrhovoditelja. Povodom prigovora podnositeljice, rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage, ukinute su sve provedene radnje te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

• Prvostupanjski sud usvojio je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja T. d.o.o. V. navodeći da je uvidom u Zaključak o određivanju upravitelja svih zgrada na području Grada Vukovara sud utvrdio da je tužitelj, kao upravitelj svih višestambenih zgrada, kako obnovljenih, tako i neobnovljenih, dužan za svaku zgradu posebno utvrditi troškove upravljanja, rasporediti troškove na stanare prema korisnoj površini stana, utvrditi naknadu stanarima te osigurati naplatu redovitim, odnosno ovršnim putem. Prema stajalištu prvostupanjskog suda, suglasno naznačenom Zaključku, podnositeljica ustavne tužbe je, kao korisnica stana, dužna plaćati naknadu (pričuvu) za stan u kojemu stanuje. Prvostupanjski sud ističe da nije u pravu podnositeljica ustavne tužbe kada tvrdi da nije obvezna plaćati pričuvu, jer nije vlasnik stana niti je u najmu istog po ugovoru o najmu već samo korisnik navedenog stana i da se na nju ne može primjenjivati navedeni Zaključak Grada Vukovara. Neosnovanim je utvrđen i prigovor podnositeljice o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja i prigovor promašene pasivne legitimacije na strani podnositeljice.

• Županijski sud u Vukovaru ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbenom postupku, u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno stajalište suda u prvom stupnju. Odbivši žalbu podnositeljice, drugostupanjski sud je ocijenio da je Općinski sud u Vukovaru potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo uz obrazloženje da koncesijsko pravo tužitelja proizlazi iz navedenog Zaključka Gradskog poglavarstva Grada Vukovara.

• Ustavni sud je rješenjem broj: U-II-475/2004 od 27. listopada 2004. godine odbacio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom navedenog zaključka od 25. lipnja 1998. godine i to stoga jer je ocijenjeno da taj Zaključak po svojim pravnim značajkama nije drugi propis u smislu odredbe članka 128. točke 2. Ustava koji bi mogao biti predmetom ocjene ustavnosti i zakonitosti pred Ustavnim sudom.

• Međutim, okolnost da je odbačen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom navedenog Zaključka ne znači da se on ne može razmatrati u okviru postupka koji se pokreće prema članku 62. Ustavnog zakona, odnosno ustavnom tužbom.