• Odluku kojom će odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi radniku naknadu štete, a nakon utvrđenja da otkaz poslodavca nije dopušten, sud je ovlašten donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć (osporeni stavak 2. članka 116.).

• Zakon o radu pritom postavlja različite uvjete pod kojima radnik i poslodavac mogu postaviti zahtjeve za sudski raskid ugovora o radu. Poslodavac naime, mora dokazati da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa ugovornih strana nije moguć.

• Pri tome je sud taj koji će na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrditi postoji li opravdani razlog za sudski raskid ugovora o radu propisan zakonom, što znači da sud može nakon što utvrdi da je otkaz poslodavca bio nedopušten, odbiti zahtjev radnika odnosno poslodavca za sudski raskid ugovora o radu, i postupiti prema odredbi članka 115. Zakona o radu, tj. narediti vraćanje radnika na posao.

• Dakle, samim time što poslodavac ima mogućnost, u parnici koja se vodi po tužbi radnika radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, postaviti protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, ne znači ujedno da je radnik onemogućen vratiti se na rad.

• 4. Slijedom navedenog, razmatranjem navoda predlagatelja i mjerodavnih zakonskih odredaba, Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba članka 116. stavka 2. Zakona o radu nije u nesuglasju s načelom vladavine prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske propisanom člankom 3. Ustava, niti s ustavnim pravom na rad i slobodu rada zajamčenim člankom 54. stavkom 1. Ustava.

• 5. Iz navedenih razloga je, temeljem odredbe članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst), riješeno kao u izreci pod točkom I.