• 5. Odlučujući temeljem članka 98. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), Ustavni je sud, primjenjujući odredbu članka 379. stavaka 1. i 2. ZKP-a, u smislu članka 29. stavka 1. ZDSV-a, ispitao žalbene navode u odnosu na povrede postupovnih i materijalnopravnih odredbi, pravilnost i postupnost činjeničnog stanja te u odnosu na pravilan i zakonit izbor i odmjeru stegovne sankcije.

• Stoga, Ustavni suda smatra neosnovanim prigovore žalitelja glede postojanja »inicijative ovlaštenog podnositelja«, izmjene zahtjeva bez nazočnosti ovlaštene osobe i ovlasti predsjednice suda, koji broji više od 30 sudaca, da uz objavljivanje poslova sudske uprave podnosi i zastupa, odnosno ovlasti drugu osobu za zastupanje zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka.

• Ustavni sud smatra, također, da odbijanjem žaliteljeva prigovora glede nenadležnosti DSV-a za odlučivanje o zahtjevu za izuzeće podnositeljice, odnosno opunomoćene osobe za zastupanje zahtjeva pred DSV-om, nije počinjena povreda postupovnih odredbi koja bi bitno utjecala ili mogla utjecati na pravilno i zakonito stegovno presuđenje stvari. Premda je analognom primjenom članka 41. stavka 2. ZKP-a o izuzeću podnositeljice, zahtjev za pokretanje stegovnog postupka i izuzeću njezine zamjenice, koja je pred DSV-om zastupala stegovnu optužbu, trebao odlučiti predsjednik neposredno višeg suda, a ne DSV, odlukom DSV-a o tom pitanju žalitelj nije stavljen u nepovoljniji, nego štoviše povoljniji položaj jer je pitanje nepristranosti ili pristranosti predsjednice Općinskog suda u Rijeci, kao podnositeljice zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka, ocjenjivalo kolektivno, a ne inokosno sudbeno tijelo, sastavljeno od sudaca s odgovarajućim stručnim i drugim kompetencijama svoje samostalnosti i neovisnosti. U tom smislu izričaj članka 30. stavka 1. ZDSV-a da se stegovni postupak vodi odgovarajućom primjenom odredbi ZKP-a omogućuje zaključak da u konkretnom slučaju meritorno odlučivanje DSV-a o zahtjevu za izuzeće osoba ovlaštenih za podnošenje, odnosno zastupanje zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka nije bilo protivno propisanoj »odgovarajućoj« primjeni ZKP-a u stegovnom postupku.

• Konačno, Ustavni sud smatra žaliteljev prigovor povrede sudačkog imuniteta posve neprimjerenim. Naime, iz odredbe članka 121. stavka 1. Ustava i članka 8. ZS-a očito je da se kaznenoprocesni imunitet sudaca odnosi na kazneni, a ne stegovni postupak.

• Konačno, Ustavni sud smatra da je DSV na temelju provedenog postupka pravilno kvalificirao žaliteljevo ponašanje kao stegovno djelo, nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti na drugi način, koje je propisano člankom 20. stavkom 2. točkom 6. ZDSV-a i za koje se, na temelju članka 21. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. ZDSV-a, mogu izreći stegovne kazne: ukor, novčana kazna i razrješenje od dužnosti. DSV je postupanje podnositelja, premda motivirano pokušajem zaštite svoje majke i djeteta od agresivnog psa, ocijenio neprihvatljivim jer je u konkretnoj situaciji postojao čitav spektar drugih postupaka kojima je psa – labradora, koji je uglavnom miroljubiv, druželjubiv i poslušan, mogao zaustaviti ili odvratiti. Stoga je DSV opravdano zaključilo: prvo, da nije primjereno da sudac u prirodi šeće s pištoljem i upotrebljava ga u situaciji koja ne predstavlja nužnu obranu ili krajnju nuždu te drugo, da je žalitelj navedenim postupanjem iskazao nepotrebnu okrutnost prema ustrijeljenom psu iako život i zdravlje ljudi, odnosno žalitelju bliskih osoba, nisu bili neposredno ugroženi. Uvažavajući sve te okolnosti, DSV je žalitelju za počinjeno stegovno djelo izreklo najblažu stegovnu kaznu ukora.

• 6. Kako Ustavni sud, ispitujući pobijanu odluku DSV-a, nije pronašao bitne postupovne povrede, povrede materijalnog stegovnog prava ili pogreške u izrečenoj stegovnoj kazni, čije postojanje ispituje po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo u cijelosti ocijeniti kao neosnovanu.