• S druge strane, budući da podnositelji u ustavnoj tužbi nisu ni osporavali točku I. izreke pravomoćne prvostupanjske presude, Ustavni sud nema osnove za njezino ukidanje, iako je njome povrijeđeno pravilo ratione materiae. Tim više što se ozbiljan propust sudova koji se sastoji u primjeni Konvencije na konkretan slučaj – iako se ona s obzirom na okolnosti slučaja nije mogla primijeniti, jer sporni stan 1993. više nije bio dom podnositelja – ne bi ni mogao tumačiti kao povreda ljudskih prava ili temeljnih sloboda podnositelja zajamčenih Ustavom.

• 6. Ustavni sud napominje da u ovom ustavnosudskom postupku nije ispitivao činjenice vezane uz utvrđenje je li se sporni stan – s obzirom na činjenicu da su podnositelji taj stan napustili 12. rujna 1991. – mogao smatrati »domom« podnositelja u vrijeme otkaza stanarskog prava podnositelja (to jest, 15. ožujka 1993.), zbog čega bi onda i sam otkaz stanarskog prava predstavljao miješanje sudova u prava podnositelja zajamčena člankom 8. Konvencije, što bi onda nalagalo i da se ispita je li miješanje sudova bilo opravdano i u skladu s mjerodavnim zakonom, je li imalo legitiman cilj i je li bilo nužno u demokratskom društvu, odnosno je li bilo razmjerno legitimnom cilju koji se time nastojao postići (v. presudu Europskog suda za ljudska prava Blečić protiv Hrvatske od 29. srpnja 2004., zahtjev br. 59532/00). Te činjenice, naime, nisu bile pravno relevantne u sudskom postupku pokrenutom 2003., niti je tužbeni zahtjev podnositelja uopće bio usmjeren na otkaz njihova stanarskog prava, budući da se radilo o presuđenoj stvari iz 1993. (res judicata), zbog čega se na tu presuđenu stvar Konvencija ne primjenjuje ratione temporis po sili članka 35. Konvencije.

• Konvencija je, naime, stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. studenoga 1997., dakle nakon pravomoćnog okončanja navedenog sudskog postupka 1993., pa se na taj postupak ona ne primjenjuje zbog vremenske nenadležnosti. Takvo stajalište zauzelo je Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava u presudi Blečić protiv Hrvatske od 8. ožujka 2006. (zahtjev br. 59532/00), u kojoj je između ostaloga istaknuto sljedeće:

• 80. Štoviše, pružanje pravne zaštite obično pretpostavlja utvrđenje da je miješanje bilo nezakonito na temelju prava koje je bilo na snazi kad se miješanje dogodilo (tempus regit actum). Stoga bi svaki pokušaj ispravljanja, na temelju Konvencije, miješanja koje je bilo završilo prije nego što je Konvencija stupila na snagu, nužno vodilo do njene retroaktivne primjene.

• Ustavni sud ocjenjuje da osporenim presudama nije učinjena povreda ustavnog jamstva podnositelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava. Iz ustavne tužbe je razvidno da podnositelji zapravo prigovaraju ishodu sudskog postupka u kojem im je odbijen njihov tužbeni zahtjev za predaju spornog stana u posjed. S druge strane, kako osnovu za takav prigovor nalaze u točki I. izreke prvostupanjske presude, Ustavni sud upućuje na točke 5. i 6. obrazloženja ove odluke u kojima su sadržani razlozi iz kojih je razvidna njegova neosnovanost.

• 8. Člankom 26. Ustava zajamčena je državljanima Republike Hrvatske i strancima jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.