• Ako nadležni organ utvrdi da se zgrada mora rušiti ili rekonstruirati zbog toga što predstavlja opasnost za život ljudi i imovinu, ili iz drugih razloga predviđenih posebnim zakonom, stanarsko pravo na stanovima u takvoj zgradi prestaje, a davalac tih stanova (...) dužan je stanarima osigurati druge stanove koji bitno ne pogoršavaju njihove uvjete stanovanja.

• 6. Člankom 3. Ustava Republike Hrvatske, donesenog 1990. godine (»Narodne novine«, broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01. i 41/01. – pročišćeni tekst), inaugurirane su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koje čine temelj za tumačenje Ustava, pa tako, među ostalim, i jednakost, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva i vladavina prava.

• Člankom 5. Ustava propisano je da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom, te da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

• Sukladno tome, člankom 117. stavkom 3. Ustava utvrđeno je da sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

• 7.2. Pojam uvjeta stanovanja ne uključuje samo fizičke, tehničke uvjete stanovanja kao što su položaj, površina, broj prostorija, opremljenost, svjetlost, vlaga, sanitarni uvjeti i sl., koji u drugom stanu trebaju biti, u granicama objektivnih mogućnosti, podjednaki kao u prethodnom, već se to odnosi i na uvjete stanovanja u pravnom smislu. Za razliku od fizičkih uvjeta stanovanja, uvjeti stanovanja u pravnom smislu objektivno mogu i stoga moraju biti jednaki prethodnima, što znači da osoba kojoj se osigurava drugi stan na tom stanu mora steći istu vrstu i jednaki opseg prava i obveza koje je imala i na prethodnom stanu, konkretno, u smislu ZSO-a, prava i obveze stanara. Riječ je, dakle, o svojevrsnom zakonskom jamstvu najniže prihvatljive razine prava u datom zakonodavnom okruženju.

• 7.3. Primijenjeno na konkretan slučaj, navedeno znači da je podnositeljica ustavne tužbe izgubila stanarsko pravo na prethodnom stanu, ali bi, pod pretpostavkom da joj je drugi odgovarajući stan dodijeljen na korištenje za vrijeme važenja ZSO-a, na njemu ponovo stekla prava i obveze nositeljice stanarskog prava, i to na temelju same činjenice da je ranije imala stanarsko pravo. U vremenskom razdoblju između prestanka jednog i stjecanja drugog stanarskog prava očigledno ne može postojati »pravni vakuum«. Naprotiv, tijekom tog razdoblja prava inherentna stanarskom pravu egzistiraju kao »pendentna« prava, te je nedvojbeno da su građani koji su u isto vrijeme bili u istom pravnom položaju kao podnositeljica, ali su postupci za dodjelu zamjenskih stanova u njihovim slučajevima trajali kraće, realizirali stanarska prava i, kao takvi, stekli prava na otkup stanova prema Zakonu o prodaji stanova te, u konačnici, pravo vlasništva na tim stanovima.