• Dakle, propis koji je bio na snazi kad se je odlučivalo o podnositeljevu pravu (a on je na snazi i danas) dopuštao je mogućnost da osiguranik zdravstvenu zaštitu ostvari u inozemstvu i prije nego mu je rješenjem priznato to pravo, s tim da se naknadno provede postupak u kojem će se utvrditi da li je osiguranik imao pravo na takvo lijećenje. Organi koji su odlučivali o podnositeljevu pravu, propustili su razmotriti primjenjivost te mogućnosti na podnositeljev predmet to je očito iz činjenice da im zaključivanje u polazištu ima tvrdnju da je otišao na liječenje ". . . ne sačekavši rješenje Republičkog fonda", odnosno ". . . i ne saćekavši spomenuto rješenje samoinicijativno otišao na liječenje u inozemstvo", a zanemarili su i činjenicu da je podnositelj sa svoje strane poduzeo sve potrebne korake da se o njegovu zahtjevu odluči u redovitom postupku.

• Ocijenivši da je podnositelj biu prikraćen za propisom predviđene postupke za ostvarivanje njegova ustavnog prava na zdravstvenu zaštitu, te za pravne lijekove tijekom tih postupaka, ovaj Sud ocijenio je da je u konkretnom slučaju došlo do povrede Ustavom zajamčenih prava iz članaka 18. i 58. Ustava, pa je stoga odlučio kao u izreci.

• Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20 stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

• ODBOR ZA IZBOR, IMENOVANJA I ADMINISTRATIVNE POSLOVE ZASTUPNIČKOG DOMA SABORA

• Na temelju članka 17. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1993 godinu ("Narodne novine", br. 25/93), Odbor za izbor, imenovanja i administrativne poslove Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske, na sjednici 9. studenoga 1993, donio je

• o visini dnevnice za službeno putovanje i visini naknada za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna