• Iz svega navedenog proizlazi da odbijanje podnositeljevoga tužbenog zahtjeva sudovi temelje na stajalištu da on nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, ne navodeći razloge za takvo stajalište.

• Umjesto tumačenja i primjene mjerodavnoga materijalnog prava u konkretnom slučaju, sudovi tumače odredbu članka 2. Zakona o nasljeđivanju i zauzimanju stajalište »pravo na otkup stana koje pripada stanaru temeljem Zakona o prodaji stanova je osobno pravo stanara koje ne prelazi na njegove nasljednike u smislu članka 2. Zakona o nasljeđivanju (...) time da je isto vezano uz stanarsko pravo koje se također ne nasljeđuje«. Predmet spora je pravo na otkup stana s obzirom na činjenicu da je drugostupanjski sud uvažio dopunu žalbe nakon proteka zakonskog roka ne upuštajući se u ocjenu navoda žalbe već samo na činjenicu smrti iznesenu u dopuni žalbe podnesene nakon proteka zakonskog roka.

• Budući da se pravo na otkup stana stječe pod pretpostavkama propisanim prethodno navedenim Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o prodaji stanova, stajalište prema kojem stanarsko pravo nije nasljedno nije pravno logično ni na zakonu utemeljeno. Tumačenje i primjena Zakona o nasljeđivanju mogla je uslijediti samo nakon utvrđenog pravnog položaja člana obiteljskog domaćinstva podnositelja ustavne tužbe.

• Sukladno naprijed iznesenom, smatram da je podnositelju ustavne tužbe osporenim presudama povrijeđeno ustavno načelo jednakosti svih pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava i pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, te je osporene presude trebalo ukinuti.

• Odredba članka 74. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske propisuje: »Ako utvrdi da je ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe povrijeđeno ne samo osporenim nego i nekim drugim aktom donesenim u tom predmetu, Ustavni sud će odlukom ukinuti u cijelosti ili djelomično, i taj akt.«.

• Ustavni sud u točki 5. odjeljak 2. Odluke navodi: »S obzirom da presuda, kojom je M. R., majci podnositelja i nositeljici stanarskog prava, udovoljeno tužbenom zahtjevu i koja je zamjenjivala kupoprodajni ugovor, nije postala pravomoćna iz razloga što je ona nakon proteka roka za izjavljivanje žalbe umrla, sud se nije upuštao u ocjenu ima li B. R., kao sin i nasljednik pokojne, status člana obiteljskog domaćinstva, u smislu članka 6. Zakona o prodaji stanova.«. U tom utvrđenju Ustavni sud zanemario je obrazloženje presude, broj: Gž-127/99 u kojem sud konstatira da je dopuna žalbe podnesena izvan zakonskog roka ali je uzima kao pravodobnu, a što podnositelj ističe u ustavnoj tužbi. Pri tome se sud u obrazloženju te presude ne poziva niti na jednu odredbu Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 (...)). Budući da sud svoje stajalište u presudi, broj: Gž-127/99 ne temelji na zakonskim odredbama te činjenice da se učinak te presude protegnuo i na presude osporene ustavnom tužbom smatram da je istu trebalo ukinuti pozivom na odredbu članka 74. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.