• Jedno od polazišnih stajališta Suda u tom predmetu bilo je to da propisi o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo predstavljaju tranzicijske propise putem kojih država, jer je dužna uskladiti zakonodavstvo s Ustavom koji ne poznaje društveno vlasništvo, a niti stanarsko pravo, provodi privatizaciju tog vlasništva. Ta se privatizacija provodi prodajom pod povoljnijim uvjetima, jer kupnju stanova u kojima stanuju, po tržišnim cijenama, većina stanara ne bi mogla ostvariti. Propisujući povoljnije uvjete za kupnju stana nego što su tržišni, država ne smije propisivati u položaju stanara razlike koje neke od njih dovode do toga da im kupnju stana u stvari onemogućuju ili bitno otežavaju. Osim toga, nema ni ustavnog temelja za to da zakonodavac državu, kao osobu javnog prava, koja prodaje jednaku stvar koju prodaju i drugi prodavatelji, to jest stanove opterećene stanarskim pravom, stavlja u položaj bitno različit od položaja drugih prodavatelja stanova ovisno o tome temeljem čega su stanovi o kojima je riječ stečeni; a također nema ustavnog temelja za stavljanje kupaca stanova u bitno različit položaj ovisno od toga tko im stan prodaje.

• U rješenju broj: U-VIII-1057/1997 od 22. prosinca 1997. Ustavni sud je izrazio stajalište da ugovor o prodaji stana, koji je sklopljen temeljem odredaba citiranog Zakona, nije pojedinačni akt iz članka 23. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (odnosno iz članka 56. važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - »Narodne novine«, broj 99/99). Radi se o ugovoru građanskog prava na koji se, pored odredaba citiranog Zakona, trebaju primjenjivati i odredbe Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 111/93, 4/94, 107/95 i 91/96), te se zbog toga svaka ugovorna stranka, koja smatra da su povrijeđena njena prava, može tužbom obratiti nadležnom općinskom sudu.

• Temeljno pitanje u ovoj pravnoj stvari jeste: da li okolnost što je zakonska odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda ima pravnog utjecaja na valjanost ugovora o prodaji stana koji su zaključeni prije njenog ukidanja.

• Načelno valja istaknuti da ukinuti zakon, odnosno ukinute zakonske odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok (stavak 2. članka 53. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu; odnosno stavak 2. članka 21. Ustavnog zakona koji je ranije važio). Ovim odredbama određuje se samo učinak ukidanja zakona, ali ne i pravne posljedice koje je zakon izazvao za vrijeme prije ukidanja.

• No ukinuti zakon, odnosno ukinute zakonske odredbe bile su, nesumnjivo, protivne Ustavu i prije njihovog ukidanja, tj. prije objave odluke o ukidanju u »Narodnim novinama«. Takvo pravno stajalište Ustavni sud je zauzeo u nekoliko navrata, i to u odlukam

• Zaključak da je zakon, odnosno pojedina zakonska odredba bila protivna Ustavu i prije njenog ukidanja, proizlazi ne samo iz prirode stvari, nego i iz određenih ustavnopravnih odredaba. Ustavni zakon o Ustavnom sudu razrađuje u članku 56. (odnosno u članku 23. ranije važećeg Ustavnog zakona) sredstva i uvjete pravne zaštite za osobe čija su prava povrijeđena pravomoćnim pojedinačnim aktom, koji je donijet temeljem zakona (ili drugog propisa) ukinutog odlukom Ustavnog suda. Radi se o zaštiti od učinaka pojedinačnog akta koji je donesen prije ukidanja zakona - dakle po propisima tada još važećeg zakona - a zaštita se pruža zato što je kasnije ukinut zakon na kojem se temelji pojedinačni akt. U tom slučaju pojedinačni akt nije nepostojeći, odnosno ništavi akt, nego je pobojan: osoba čija su prava povrijeđena može, u zakonom određenim uvjetima, od nadležnog tijela tražiti izmjenu akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka.