• 5.3. Da bi se izbjegla očita nepravednost sudskih presuda u dugotrajnim postupcima, Vrhovni sud Republike Hrvatske je već rano, u kaznenim predmetima u kojima se pojavilo pitanje utjecaja inflacije na primjenu blažeg zakona, započeo s donošenjem odluka koje izražavaju stajalište da se zbog inflacije i denominacije dinara ranije otuđeni veliki iznos deviza ne može u času suđenja primjenom blažeg zakona vrijednosno umanjeno označiti tako da teško postane privilegirano kazneno djelo krađe (VSRH, I Kž-760/90 od 6. XI. 1990) niti da se pronevjera, nakon preračunavanja prisvojenog novca i stvari u tadašnje hrvatske dinare (HRD) izrazito malog iznosa, može smatrati »neznatno društveno opasnim djelom« (VSRH, I Kž-14/91 od 20. V. 1992). Ne može se navesti niti jedan razlog da se takva praksa ne primijeni i u parničnim predmetima. Činjenica što je u međuvremenu novac obezvrijeđen ne mijenja koncepciju pravnih normi mjerodavnih za građanskopravne odnose u konkretnom slučaju: njihova regulatorna svrha ostaje ista i ti pravni odnosi ostaju nepromijenjeni u svojem karakteru i opsegu. Tvrditi u takvoj situaciji da je vrijednost spora o tim odnosima zbog promjene nominalnog iznosa njihovih novčanih obilježja umanjena znači formalistički prihvatiti privid kao istinu. To je pogrešni oblik pravnog tumačenja – kada se riječi ili brojke uzimaju doslovno, a da se ne pita ništa o njihovom značenju – jer ne predstavlja niti valjano gramatičko tumačenje, a pogotovo ne pravilnu primjenu teleološkog tumačenja koje zahtijeva da se otkrije svrha zakona i utvrde vrijednosti za kojima ide zakon.

• 5.4. Kada se, dakle, Vrhovni sud u svojoj ocjeni podnositeljičine revizije poslužio pogrešnim, formalističkim, tumačenjem postupovnog prava o mjerodavnom vrijednosnom kriteriju dopuštenosti te revizije, uzevši da vrijednost 1/2 suvlasničkog dijela obiteljske kuće u Z. iznosi 0,12 kuna (!) povrijedio je njezino pravo na pristup tom pravnom lijeku. Ne samo što je to pravo, uz ostala, sadržano u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava koja svakome jamči pravo na to da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, nego je ono sadržano i u odredbi članka 6. stavka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima. Nju stalna praksa Europskog suda za ljudska prava tumači tako da primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnositelju na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena (presuda od 19. VI. 2001. u predmetu Kreuz protiv Poljske, § 54; presuda od 23. XI. 1993. u predmetu Poitrimol protiv Francuske, § 35-38; presuda od 14. XII. 1999. u predmetu Khalfaoui protiv Francuske, § 42-54; presuda od 15. II. 2000. u predmetu Garcia Manibardo protiv Španjolske, § 44-45; presuda od 6. XII. 2001. u predmetu Yagtzilar i dr. protiv Grčke, § 23). Zakonodavac doduše, opravdano može postupovnim odredbama ograničiti pravo na pravni lijek u interesu učinkovitog pravosuđa, ali propust valjane primjene takvih odredbi značit će uvijek povredu prava na pristup pravnom lijeku kada predstavlja proizvoljno tumačenje mjerodavnog (postupovnog) prava (presuda od 12.VII.2001. u predmetu Prince Hans-Adam of Lichtenstein protiv Njemačke, § 69) ili kada podnositelju pravnog lijeka nameće nerazmjerno ograničenje njegovog prava (presuda od 21. IX. 2004. u predmetu Zwiazek Nauczycieltstwa Polskiego protiv Poljske, § 38; presuda od 31. VII. 2001. u predmetu Mortier protiv Francuske, § 36-39). O potonjemu je riječ upravo u slučaju kada sud pravnog lijeka odredbe o dopuštenosti primjenjuje »na previše formalistički način« (presuda od 28. X. 2003. u predmetu Stone Court Shipping Co. protiv Španjolske, § 36-43; presuda od 20. IV. 2004. u predmetu Bulena protiv Češke, § 35; presuda od 25. V. 2004. u predmetu Kadlec i dr. protiv Češke, § 26-30; presuda od 27. V. 2004. u predmetu Boulougouras protiv Grčke, § 26-27).

• Stoga je valjalo osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

• 6. Odredba članka 26. Ustava nije mjerodavna u konkretnom slučaju. Podrobno obrazloženo stajalište u vezi s člankom 26. Ustava, Ustavni sud je iznio u odluci broj: U-III-884/2004 od 16. prosinca 2004. godine, »Narodne novine«, broj 2/05.

• 7. Temeljem odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove odluke, a točka III. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

• Na temelju članka 30. stavka 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine«, br. 101/98, 15/2000, 117/2001, 199/2003 i 30/2004), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 12. rujna 2008. donijela