• 62. Da sažmemo, s ciljem da tužene države budu sposobne pred Sudom odgovarati zbog isključenja zaštite sadržane u članku 6. u vezi s podnositeljevim statusom kao javnog službenika (civil servant), moraju biti ispunjena dva uvjeta. Prvo, država mora u svom nacionalnom pravu izrijekom isključiti pristup sudu za službu (post) ili kategoriju osoblja koja je u pitanju. Drugo, isključenje mora biti opravdano po objektivnim osnovama u interesu države. ... Na tuženoj je vladi da demonstrira, prvo, da podnositelj javni službenik nema pravo na pristup sudu po nacionalnom pravu, i, drugo, da je isključenje prava zajamčenih člankom 6. za javnog službenika opravdano.«

• Navedena pravna stajališta Europski sud za ljudska prava ponovio je i u presudi Olujić protiv Hrvatske od 5. veljače 2009. (zahtjev br. 22330/05), u kojoj je iznova istaknuo da se »članak 6. ne primjenjuje samo na slučajeve gdje je domaće pravo izrijekom isključilo pristup sudu za kategorije osoblja o kojima je riječ, a gdje je isključenje opravdano objektivnim interesima države.« (§ 34.)

• S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je – u nedostatku izričite pravne norme koja bi isključivala upravnosudsku zaštitu protiv odluke Hrvatskoga sabora o izboru sudaca Ustavnog suda – rješenjem broj: U-III-1923/2002 od 13. prosinca 2002. prvi put ustanovio nadležnost Upravnog suda za ispitivanje eventualnih povreda ustavnih prava počinjenih odlukom Hrvatskoga sabora o izboru sudaca Ustavnog suda pozivom na članak 66. ZUS-a. Istim je rješenjem na posredan način priznao i aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva iz članka 66. ZUS-a osobama koje su sudjelovale kao kandidati u istom postupku izbora za suce Ustavnog suda. Tim je rješenjem Ustavni sud ujedno priznao ustavnoj tužbi, kao sredstvu ustavnopravne zaštite, svojstvo supsidijarnosti u odnosu na odluke Hrvatskoga sabora o izboru sudaca Ustavnog suda. Istovjetno stajalište Ustavni sud je ponovo izrazio u rješenju broj: U-III-2419/2008 od 25. rujna 2008. godine.

• U svjetlu takvih okolnosti Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku nije posebno razmatrao dijelove ustavne tužbe u kojima podnositeljica osporava aktivnu legitimaciju mr. sc. M. J. za podnošenje zahtjeva iz članka 66. ZUS-a Upravnom sudu, jer ona za Ustavni sud nije sporna.

• Ustavni sud primjećuje, međutim, da postoje ozbiljni razlozi koji bi mogli potaknuti Ustavni sud na eventualno preispitivanje sadašnjeg pravnog stajališta o prihvatljivosti upravnosudske zaštite protiv odluka najviših državnih tijela o imenovanju državnih dužnosnika, s obzirom da bi ustavna tužba mogla biti dostatno i djelotvorno pravno sredstvo u takvim slučajevima. To proizlazi iz već spomenute presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Olujić protiv Hrvatske, u kojoj je Europski sud iznio stajalište da isključenje sudske zaštite pred redovnim sudovima ne čini pristup sudu apsolutno isključenim »budući da je podnositelj bio ovlašten podnijeti ustavnu tužbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća i Županijskog doma«, te je »sud ispitao meritum tih tužbi. … Po toj osnovi, Sud smatra da okvir nadzora Ustavnog suda u konkretnom slučaju, te njegova ovlast da ukine odluke, ukazuje da je podnositelju osiguran pristup sudu po domaćem pravu, koji zadovoljava Eskelinen test.« (§§ 36. i 37.).

• Na potrebu eventualnog preispitivanja sadašnjeg pravnog stajališta Ustavnog suda o osnovanosti upravnosudske zaštite protiv odluka Hrvatskoga sabora o izboru sudaca Ustavnog suda ukazuje i novije mišljenje Venecijanske komisije Vijeća Europe izraženo u povodu novele Zakona o Ustavnom sudu Armenije: »Odluku o povredi postupka imenovanja suca Ustavnog suda (članak 14.7.7) trebao bi donijeti sam Sud, a ne redovni sud (bez sudjelovanja suca o kojem je riječ).« (CDL-AD(2006) 017 Opinion on amendments to the law on the Constitutional Court of Armeni, u: Vademecum on Constitutional Justice, 11. V. 2007. – CDL-JU(2007) 012, str. 9). Ustavni sud pritom podsjeća da dokumente Venecijanske komisije Europski sud za ljudska prava smatra izvorom prava (primjerice, u predmetima Apostol v. Gruzija /28. studenoga 2006./, Oya Ataman v. Turska /5. prosinca 2006./, Georgian Labour Party v. Gruzija /8. srpnja 2008./; Yumak i Sadak protiv Turske – Veliko vijeće /8. srpnja 2008./; Melnychenko v. Ukrajina /19. listopada 2004/; Russian Conservative Party of Entrepreneurs i drugi v. Rusija /11. siječnja 2007./; Sukhovetskyy v. Ukrajina /28. ožujka 2006./; Hirst v. Ujedinjeno Kraljevstvo (br. 2) – Veliko vijeće /6. listopada 2005./, i dr.).