• 8. Prema mišljenju Ustavnog suda, bilo bi nezamislivo da članak 29. stavak 1. Ustava ne štiti ono što samo po sebi zapravo omogućuje korištenje svih postupovnih jamstava propisanih Ustavom, a to je pristup sudu. Obilježja koja sudski postupak čine poštenim, javnim i brzim nemaju nikakvu vrijednost ako se stranci, koja ima legitiman interes za sudjelovanjem u postupku, to onemogućuje. Ustavni sud stoga zaključuje da članak 29. stavak 1. Ustava svakome osigurava pravo da svaki njegov/njezin zahtjev koji se odnosi na njegova/njezina prava i obveze bude iznesen pred nadležni sud.

• Ustavni sud ne dvoji da se u upravnom sporu koji je pokrenula podnositeljica ustavne tužbe zbog šutnje uprave u povodu zahtjeva ustanove preuzimatelja za izdavanjem rješenja o početku rada »podružnica« radi i o pravu, odnosno obvezi podnositeljice ustavne tužbe u smislu članka 29. stavka 1. Ustava. Budući da rješenje o početku rada »podružnica« ustanove preuzimatelja – bilo ono pozitivno ili negativno – neposredno utječe i na prava, odnosno obveze podnositeljice ustavne tužbe, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o za nju sporednim pravima. Štoviše, u konkretnom slučaju veza podnositeljice ustavne tužbe sa samim ishodom upravnog spora može se ocijeniti vrlo jakom.

• Konačno, za odlučivanje o eventualnim povredama ustavnih prava odlučna je narav spornog pitanja. Ukoliko se želi poštivati duh Ustava, zakonskim odredbama vezanim uz postupovna prava stranaka uvijek se mora, umjesto formalnog, dati supstancijalno značenje.

• Tumačenje članka 26. stavka 2. ZUS-a koje je u osporenom rješenju dao Upravni sud Republike Hrvatske primjer je tehničkog, gotovo mehaničkog tumačenja, koje ne sagledava postupke odlučivanja o pravima i obvezama stranaka kao jedinstvenu cjelinu, ne uzima u obzir okolnosti konkretnog slučaja, ali ni činjenicu da Zakon o upravnim sporovima još uvijek nije usklađen s hrvatskim Ustavom.

• Iz potonje činjenice, naime, izvire dopunski zahtjev koji se postavlja pred Upravni sud Republike Hrvatske: on je dužan tumačiti mjerodavne odredbe ZUS-a na način koji će u svakom konkretnom slučaju uvažavati Ustavom zajamčena ustavna prava i zaštićena ustavna dobra. To je iznimno važno, jer propuštanje tumačenja i primjene ZUS-a u skladu sa zajamčenim ustavnim pravima i zaštićenim ustavnim dobrima u konačnici može dovesti do negiranja stvarne i djelotvorne upravnosudske zaštite u Republici Hrvatskoj, odnosno do njezinog svođenja na puki privid.

• Štoviše, u konkretnom slučaju ono bi imalo još i daljnju posljedicu: rješenjem kojim se podnositeljica ustavne tužbe utvrđuje »aktivno nelegitimiranom« za podnošenje tužbe zbog šutnje uprave narušava se i načelo jednakosti procesnih sredstava koja su na raspolaganju strankama u postupcima, jer bi jednoj stranci (ustanovi preuzimatelju) bilo dano pravo da u cijelosti disponira postupkom vezanim uz šutnju uprave (pravo da odlučuje hoće li ili neće požuriti upravni postupak, pravo da odlučuje hoće li ili neće nakon eventualno uložene požurnice pokrenuti upravni spor zbog šutnje uprave), sve do prava da zbog određenih razloga zatraži prekid upravnog postupka koji je sama pokrenula, a za čiji je ishod – kao što je prethodno navedeno – podnositeljica ustavne tužbe neposredno osobno zainteresirana. U takvoj pravnoj situaciji, podnositeljici ustavne tužbe ne bi preostalo ništa drugo nego da nemoćno promatra dispozitivne radnje ustanove preuzimatelja, nemajući na raspolaganju nijedno procesno sredstvo kojim bi pokušala zaštititi svoje neposredne osobne interese utemeljene na zakonu.