• Stoga, je tužitelj kao jedina pravna osoba ovlaštena za ispitivanje telekomunikacijskih uređaja upravo neizdavanjem certifikata, odnosno odugovlačenjem postupka izdavanja certifikata sprječavao pristup tržištu takmaca na određeno dulje vrijeme, a što se odražavalo smanjenjem obujma ponude aparata i smanjenim brojem poduzetnika koji su bili u mogućnosti obavljati trgovinu istima. Takvim postupanjem tužitelja, uz istovremeno ostvarivanje vlastite djelatnosti prodaje telekomunikacijskih aparata i uređaja, isti je zlouporabio svoj položaj.

• Naime, iz zapisnika s usmene rasprave održane 20. srpnja 1999., a kojoj raspravi je tužitelj prisustvovao, proizlazi da je tužitelj bio u obvezi dostaviti tuženoj hitno, a najkasnije u roku 8 dana po završetku usmene rasprave, popis sve TK opreme koja se prodaje u HT telebuticima ili na bilo kojim drugim prodajnim mjestima. Također je od tužitelja zahtijevano da dostavi sve izdane fakture po obavljenim prodajama u telebuticima tijekom 1999. godine uz naznaku tipa robe koja je prodavana (točka 5. zapisnika).

• Tužitelj tom zahtjevu nije udovoljio, a što proizlazi iz njegovog podneska upućenog tuženoj broj: T-3-1307/99 od 3. rujna 1999., zaprimljenog kod tužene 8. rujna 1999.

• Nakon toga, tužena je podneskom od 11. listopada 1999. ponovno pozvala tužitelja da odmah po prijemu tog dopisa dostavi popis svih prodavaonica (telebutika, teleshopova i sl.) koje su u vlasništvu Hrvatskih telekomunikacija d.d., a koje se bave veleprodajom ili maloprodajom telekomunikacijskih uređaja, kao i preslike svih izdanih faktura, računa kupcima u navedenim prodavaonica, koje sadržavaju iznos za naplatu, marku i model, te količinu fakturirane robe u 1999. godini. Taj dopis tužitelj je primio 14. listopada 1999., što proizlazi iz dostavnice koja se nalazi u spisu predmeta, a ne kako to pogrešno tužitelj u tužbi navodi 21. listopada 1999. Budući da je tužitelj za svoju obvezu znao već 20. srpnja 1999., te po opetovanom pozivu, koji je tužitelju dostavljen prije donošenja osporenog rješenja, nije udovoljio, to se prigovor tužitelja da u postupku nisu razmatrani dokazi koje je tužitelj dostavio podneskom od 5. studenog 1999. ocjenjuju neosnovanim.

• Međutim, tužitelj svojim tužbenim navodima niti ne dovodi u sumnju utvrđenje tužene da tužitelj kao pravna osoba koju je ovlastilo Ministarstvo nadležno za telekomunikacije, za izdavanje potvrda (certifikata), primjenjuje Pravilnik o kontroli kvaliteta telekomunikacijskih sredstava i objekata. Istim je detaljno propisan postupak ispitivanja tehničke opreme instalacija telekomunikacijskih uređaja, te je navedena i potrebna dokumentacija koju poduzetnici moraju podnijeti u svrhu dobivanja certifikata. Točno je da je taj Pravilnik donesen temeljem Zakona o sistemima veza (»Sl. list SFRJ«, br. 41/88), a koji Zakon je preuzet Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prometa i veza, koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakon (»Narodne novine«, br. 53/91). Potonji zakon je u međuvremenu prestao vrijediti.

• Navedeni Pravilnik tužitelj je svojom Odlukom od 22. listopada 1991. preuzeo time da je istom Odlukom određeno da će se opći akti primjenjivati privremeno do donošenja vlastitih akata. Tužitelj svojim tužbenim navodima niti ne tvrdi da bi u međuvremenu bio donesen neki drugi Pravilnik, već smatra da je dostatno što je Pravilnik o kontroli kvalitete telekomunikacijskih sredstava i objekata, a temeljem kojeg tužitelj provodi postupak atestiranja uređaja, objavljen u PTT vjesniku broj 27/90, kao i Odluka o preuzimanju istog koja je objavljena u HPT glasnika br. 18/91.