• Zaštita biološke raznolikosti razumijeva također evidentiranje i očuvanje zavičajnih sorti kultiviranih biljaka i pasmina udomaćenih životinja. Ove su sorte i pasmine prilagođene lokalnome podneblju, otpornije na bolesti i često vrlo dobro uklopljene u okolnu prirodu i krajolik. Njihova raznolikost predstavlja genetski spremnik koji uvijek može poslužiti za poboljšanje svojstava uzgajanih vrsta. Osim toga, oni predstavljaju i značajnu nacionalnu kulturnu baštinu, jer je u njihov uzgoj uložen trud i znanje brojnih naraštaja, u kombinaciji s uvjetima života i podneblja.

• Prirodna bogatstva Hrvatske sustavno se iskorišćuju već stoljećima. Prirodnim resursima se gospodari najviše u sklopu djelatnosti šumarstva, vodnog gospodarstva, poljoprivrede, lovstva i ribarstva. Sve su ove djelatnosti zakonski regulirane, a postojeći propisi vode računa o potrebi potrajnosti gospodarenja prirodnim dobrima. Međutim, u praksi je daleko naglašenija gospodarstvena komponenta iskorišćivanja u odnosu na provođenje mjera zaštite. Relativna očuvanost bioloških resursa Hrvatske na europskoj razini posljedica je prvenstveno opće gospodarske situacije i drugih uzroka u prošlosti. Još uvijek se ne može govoriti o sustavnoj brizi za sveukupnu biološku raznolikost u okviru pojedinih djelatnosti koje iskorišćuju prirodne resurse. Stoga je jedan od prioritetnih problema revizija svih relevantnih zakonskih propisa radi ugrađivanja mjera zaštite i održivoga korištenja biološke raznolikosti.

• Poseban problem koji će narednih godina biti sve izraženiji je utjecaj biotehnologije i proizvodnje genetski promijenjenih organizama na biološku raznolikost. Ovu problematiku u Hrvatskoj tek treba zakonski regulirati.

• Tijelo državne uprave ovlašteno za problematiku očuvanja i korištenja biološke i krajobrazne raznolikosti je Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša, a uz nju je djelimično pokrivaju i druga ministarstva i državne upravne organizacije.

• Posljednjih nekoliko godina sve je izvjesnija potreba donošenja novoga Zakona o zaštiti prirode; on bi sa klasičnoga pristupa zaštiti prirode, koji daje naglasak na zaštićena područja i vrste, prešao na suvremeniji, integralni pristup, kakvoga iskazuje i Konvencija o biološkoj raznolikosti. To znači da bi novi Zakon o zaštiti prirode trebao osigurati:

• - očuvanje i unapređenje postojeće biološke i krajobrazne raznolikosti u Hrvatskoj;