• Iz navedenog proizlazi da je potrebno poduzeti sve mjere kako bi se radnici koji su bili neraspoređeni – rasporedili. Tek ukoliko nema slobodnog radnog mjesta za koje radnik ispunjava uvjete u tijelu državne uprave o kojem je riječ, ili u nekom drugom tijelu državne uprave, tada mu kao neraspoređenom radniku prestaje radni odnos u smislu odredbe članka 383. u svezi s člankom 381. Zakona o upravi.

• Naime, rješenjem o utvrđivanju podnositelja neraspoređenim radnikom nije definitivno riješen njegov status, jer je tek nakon njegovog donošenja, predmetno tijelo uprave imalo obvezu provesti postupak radi utvrđivanja mogućnosti raspoređivanja podnositelja na neko drugo radno mjesto. Tu zakonsku obvezu tijelo uprave nije ispunilo, a što je nedvojbeno utvrđeno tijekom parničnog postupka.

• 5. Navedenom revizijskom odlukom povrijeđeno je načelo jednakosti iz članka 14. stavka 2. Ustava, jer je Vrhovni sud u njezinom donošenju pogrešno protumačio odredbe Zakona o upravi koje su primijenjene u rješenjima tuženika.

• Naime, pogrešan je stav da je podnositelj zbog propuštanja pobijanja rješenja kojim je utvrđen neraspoređenim radnikom, izgubio pravo na dokazivanje nezakonitosti rješenja kojim mu je prestao radni odnos. Kao što je već rečeno, tek nakon donošenja rješenja kojim je podnositelj utvrđen neraspoređenim radnikom, nastala je obveza tuženika da ga pokuša rasporediti na drugo radno mjesto. Znači, u tom razdoblju između donošenja rješenja kojim je podnositelj utvrđen neraspoređenim radnikom i donošenja rješenja o otkazu radnog odnosa, postojala je obveza koju tijelo uprave nije ispunilo.

• Rješenje o otkazu nije samo deklaratorne naravi, već se njime utvrđuje prestanak radnog odnosa i to, u konkretnom slučaju, nakon što je prošao rok određen rješenjem od 26. rujna 1991. godine, a podnositelj ostao neraspoređen.

• Zbog navedenog, podnositelju je povrijeđeno i ustavno pravo na rad i slobodu rada iz članka 54. Ustava.