• Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije (5. studenoga 1997. godine). Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine (dana proglašenja Ustava). Ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

• Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, Općinski sud u Zagrebu, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, održao jedno ročište za glavnu raspravu (11. studenoga 1999. godine). Ostala aktivnost suda bila je usmjerena na pozivanje podnositelja na postupanje po ranijim raspravnim rješenjima suda kao i na pribavljanje određenih podataka od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i od »J. G.« Z., potrebnih za nastavak postupka, te na traženje spisa, broj: O-154/90 Općinskog suda u Sesvetama.

• Iz spisa predmeta razvidno je da se razdoblje neaktivnosti Općinskog suda u Zagrebu u razmatranom razdoblju, proteže od 5. studenoga 1997. godine do 2. studenoga 1998. godine, tj. jedanaest (11) mjeseci i dvadeset i sedam (27) dana, te od 25. veljače 2000. do 13. studenoga 2001. godine, tj. jedna (1) godina, osam (8) mjeseci i osamnaest (18) dana.

• Podnositelji ustavne tužbe, kao tužitelji u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda, svojim su ponašanjem, u određenoj mjeri pridonijeli duljini sudskog postupka. Analizirajući tijek sudskog postupka u pravno relevantnom razdoblju, Ustavni sud je utvrdio da su podnositelji u više navrata propustili postupiti sukladno zahtjevima suda. Pored toga (ne dovodeći u pitanje pravo stranke na izbor punomoćnika u postupku), Sud je utvrdio da su promjene u zastupanju podnositelja u parničnom postupku, u konkretnom slučaju, utjecale na duljinu postupka pred prvostupanjskim sudom. Naime, iz spisa predmeta razvidno je da podnositelji nisu pravodobno obaviještavali sud o promjenama u zastupanju, kao i o promjenama svoje adrese (što je utjecalo na ukupno trajanje postupka). Međutim, unatoč navedenom, ocjena je Ustavnog suda da se ponašanje podnositelja u konkretnom slučaju ne može smatrati okolnošću koja opravdava trajanje sudskog postupka preko 20 godina.

• Polazeći od činjenice da postupak pred sudom prvog stupnja traje preko 20 godina, a da nije donesena niti prvostupanjska presuda, te imajući u vidu postupanje nadležnog suda u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju (održano samo jedno ročište uz pribavljanje određenih podataka potrebnih za nastavak postupka), Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi u dosadašnjem tijeku postupka ukazivale na složenost sudskog predmeta, a koje bi opravdale dugotrajnost postupanja u konkretnom sudskom predmetu.

• 6. Slijedom iznijetog, Ustavni sud ocjenjuje da je nerazumno dugim trajanjem predmetnog sudskog postupka pred sudom prvog stupnja povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njihovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.