• Ustavni sud nije postupio ni na jedan od prethodno navedenih načina, nego je osporenu Odluku poništio iako za njezino poništenje nije imao pravne osnove.

• U točki 10. obrazloženja odluke Ustavnog suda od 9. travnja 2003. godine utvrđuje se da osporena Odluka nije u suglasnosti s odredbama članka 14. i članka 38. stavka 1. Ustava. Članak 14. Ustava propisuje načelo zabrane diskriminacije i načelo jednakosti svih pred zakonom, a članak 38. stavak 1. Ustava propisuje ustavno jamstvo slobode misli i izražavanja mišljenja. Utvrđenje da je osporena Odluka u nesuglasnosti s navedenim ustavnim odredbama Ustavni sud temelji na tumačenju članka 16. Ustava, koji glasi:

• Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

• Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

• U konkretnom postupku nije bilo osnove za ispitivanje osporene Odluke s aspekta razmjernosti ograničenja ustavnih prava zajamčenih člankom 14. i člankom 38. stavkom 1. Ustava. Takvo mišljenje obrazlažemo sljedećim postavkama:

• – prvo, u članku 16. stavku 1. Ustava izrijekom je utvrđeno da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom, što automatski isključuje mogućnost da se pojedina prava i slobode ograničavaju propisima niže pravne snage od zakona. Prema tome, ako se već odlučio na ispitivanje materijalnopravnog aspekta osporene Odluke, Ustavni sud se u konkretnom slučaju trebao ograničiti na utvrđenje da se slobode i prava pripadnika Ministarstva obrane i oružanih snaga Republike Hrvatske mogu ograničiti samo zakonom, ali ne i drugim propisima niže pravne snage od zakona, što osporenu Odluku čini protivnom Ustavu i s materijalnopravnog aspekta. Pristajanje na provedbu testa proporcionalnosti u slučaju osporene Odluke moglo bi dovesti do pogrešnog općeg zaključka da se slobode i prava mogu izvorno ograničavati i pravnim aktima niže pravne snage od zakona;