• Iz tog je navoda razvidno da drugostupanjski sud prvotno nije prihvatio dio obrazloženja presude Općinskog suda u T., broj: P-385/94 od 15. ožujka 1996. godine, u kojem se navode razlozi zbog kojih se sporni kupoprodajni ugovor mora smatrati ništavim (taj dio obrazloženja sadrži doslovno istovjetne navode o povredi članka 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu i članka 16. Zakona o šumama u vezi s člankom 103. ZOO-a, koje sadrži i drugostupanjska presuda što se osporava u ovom ustavnosudskom postupku). Stoga se može zaključiti da je drugostupanjski sud u međuvremenu promijenio svoje pravno stajalište. U osporavanoj presudi, međutim, drugostupanjski sud nije obrazložio razloge promjene svoga pravnog stajališta, a što je – s aspekta ustavnog prava građana na djelotvorni pravni lijek – bio dužan učiniti.

• Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da drugostupanjski sud nije uzeo u obzir ni činjenicu da rješenje Javnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske nije pobijano tužbom u upravnom sporu, uslijed čega je ono, protekom roka za tužbu, postalo pravomoćno. Taj Sud također nije uzeo u obzir ni činjenicu da to rješenje nikada nije stavljeno izvan snage, niti je povodom njega pokrenuta obnova postupka.

• Konačno, drugostupanjski se sud nije očitovao ni o legitimiranosti Javnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske na podnošenje tužbe za utvrđivanje ništavosti u situaciji u kojoj je ono samo prethodno dalo suglasnost na kupoprodajni ugovor, sve s obzirom na odgovarajuću primjenu odredbe članka 31. stavka 3. Zakona o javnom pravobraniteljstvu (»Narodne novine«, broj 17/77, 17/86, 19/90, 41/90 i 83/92), koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora temeljem članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom pravobranilaštvu (»Narodne novine«, broj 17/86).

• 5. U osporenoj presudi nije valjano obrazložena tvrdnja da su sporne čestice zemlje (predmet kupoprodaje) poljoprivredno odnosno šumsko zemljište. Prvostupanjski sud u svojoj presudi (koja se osporenom presudom preinačuje) ističe da »ovaj sud nije prihvatio tvrdnje tužiteljice kako je predmetno zemljište u trenutku kupoprodaje bilo u vlasništvu Republike Hrvatske, a temeljem Zakona o šumama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu«. Stoga je tužitelj morao dokazati, a drugostupanjski sud neosporno utvrditi da sporno zemljište nije građevinsko, nego je ili šumsko ili poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske. Drugostupanjski sud, međutim, u osporavanoj presudi ne daje razloge niti utvrđuje radi li se u konkretnoj stvari o šumskom ili o poljoprivrednom zemljištu. Budući da u obrazloženju osporavane presude sud ne spominje niti iznosi svoju ocjenu dokazne snage, primjerice, nalaza vještaka, urbroj: 349-15-03-96-15/2 od 7. ožujka 1996. godine, dostavljenog Općinskom sudu u T. (vještačenje je na temelju očevida provelo Javno poduzeće »Hrvatske šume«, Uprava šuma S.) u kojem se izrijekom navodi da »sporne nekretnine nisu bile vođene kao šume i šumska zemljišta u državnom vlasništvu«, jer je zadnja revizija popisa parcela obavljana 1981. godine, a »u to vrijeme nije bilo osnova za unošenje predmetnog zemljišta u popis šuma i šumskih zemljišta kojima gospodare »Hrvatske šume«, jer je bilo u privatnom vlasništvu« (ad 3. nalaza), koji je nalaz priložen spisu predmeta, ovaj Sud utvrđuje da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih postoji osnovana sumnja u povredu ustavnog prava podnositelja ustavne tužbe na pravično suđenje.

• Iako je GUP donesen nakon sklopljenog kupoprodajnog ugovora i pripadajućeg mu aneksa, u vrijeme upisa vlasništva podnositelja ustavne tužbe u zemljišne knjige (10. lipnja 1993. godine) navedeni GUP već je bio na snazi, što je prvostupanjski sud ocijenio »relevantnim i značajnim za ovaj postupak, jer se vlasništvo na temelju pravnog posla stječe tek upisom u zemljišne knjige, a ne samim zaključenjem kupoprodajnog ugovora«. U obrazloženju osporavane presude, međutim, to stajalište prvostupanjskog suda, ocijenjeno »relevantnim i značajnim za postupak«, nije razmotreno.

• Sve prethodno navedene činjenice dovode u pitanje vjerodostojnost u tužbi postavljenog zahtjeva, a time i žalbenih navoda, kao i osporavane presude, u mjeri koja joj daje obilježja arbitrarnosti odnosno samovolje.