• Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li nadležna tijela, odnosno sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

• (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti: (...)

• 2) ako postoji osnovana sumnja da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače,

• 5. Razmatrajući navode podnositelja ustavne tužbe, obrazloženja osporenih rješenja, te cjelokupni spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio povredu ustavnih prava podnositelja u odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 102. stavka 1. točke 2. polazeći od sljedećih stajališta:

• 6.3. Međutim, takvi navodi Vrhovnog suda o postojanju koluzijske opasnosti jesu neodređenog i općenitog karaktera, odnose se generalizirano na sve okrivljenike i nisu konkretizirani uz svakoga od njih pa tako niti uz podnositelja ustavne tužbe. Štoviše, Vrhovni sud pritvorsku osnovu koluzijske opasnosti potkrepljuje argumentima o težini inkriminacije i visini moguće pribavljene imovinske koristi, koji se samostalno ne mogu primijeniti kao razlozi za određivanje pritvora po toj pritvorskoj osnovi.

• 6.4. Nasuprot tome, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, ocijenio kako ne postoji sumnja da bi podnositelj utjecao na svjedoka K. Naime, prvostupanjski sud u konkretnom postupku utvrdio je da je navedeni svjedok pouzdanik USKOK-a, a time i štićena osoba. Na ročištu na kojem je trebao dati iskaz, taj svjedok je rekao da, zbog svog fizičkog i psihičkog stanja, nije u mogućnosti svjedočiti. Ocjenjujući te činjenice prvostupanjski sud je naveo da je za određivanje pritvora po odredbi članka 102. stavka 1. točke 2. ZKP potrebno da postoji osnovana sumnja da će okrivljenik na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke. Pod tim se misli na takvo utjecanje koje ima za svrhu da svjedoci dadu lažan iskaz ili učine neke druge nedopuštene radnje, a čime se ometa utvrđivanje istine. U konkretnoj situaciji, smatrao je prvostupanjski sud, optužba, osim što navodi ime svjedoka J. K., ne konkretizira i ne navodi činjenice iz kojih bi proizlazila opasnost koluzije. Puka pretpostavka o opasnosti koluzije, posebno kad se ima na umu da je svjedok K. do sada već surađivao s nadležnim pravosudnim tijelima, prema stajalištu prvostupanjskog suda, nije dovoljna za primjenu mjere pritvora po citiranoj pritvorskoj osnovi. Međutim, Vrhovni sud je, neprihvaćajući takvu ocjenu suda prvog stupnja o postojanju pritvorske osnove u odnosu na podnositelja, propustio iznijeti svoje razloge za neprihvaćanje stajališta u odluci suda prvog stupnja.