• 4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

• 1. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove, zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

• 2. Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

• Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio je da revizija podnositeljice nije osnovana, te da nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud navodi da su sudovi pravilno primijenili odredbe članka 200. ZOO, te da je dosuđena naknada pravična i primjerena intenzitetu i trajanju straha, odnosno duševnih bolova koje je podnositeljica pretrpjela pri nasilnom iseljenju iz stana.

• Ustavni sud je ipak dužan upozoriti na neprihvatljivost dijela obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojem on potvrđuje ispravnost stajališta nadležnog prvostupanjskog suda o razlozima zbog kojih podnositeljica nema pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti. Ustavni sud načelno ne smatra prihvatljivim obrazlagati ocjenu o tome činjenicom da »do napada na tužiteljicu nije došlo u prisutnosti većeg broja ljudi«, jer se uvijek mora poći od toga da se osoba može osjećati poniženom i pred samom sobom, pa za postojanje povrede ugleda i časti nije nužno potrebna »prisutnost većeg broja osoba«.

• Podnositeljica se u svojoj ustavnoj tužbi, međutim, uopće nije pozvala na povredu članka 35. Ustava, koji jamči štovanje i pravnu zaštitu ugleda i časti. Uočeni propust nadležnih sudova, s druge strane, nije dostatna osnova za utvrđenje povrede onih ustavnih prava na koje se podnositeljica pozvala (članak 14. stavak 2., članak 19. stavak 2., članak 26. i članak 34. Ustava). Konačno, navedeni propust nadležnih sudova ni objektivno – s obzirom na činjenice i okolnosti konkretnog slučaja – nije takve naravi da bi sam po sebi mogao dovesti u sumnju zaključak nadležnih sudova da podnositeljica nema pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, iako je te bolove ona nesporno pretrpjela, što su nadležni sudovi i utvrdili u svojim presudama.