• Navedena pravna stajališta Europski sud za ljudska prava ponovio je i u presudi Olujić protiv Hrvatske od 5. veljače 2009. (zahtjev br. 22330/05), u kojoj je iznova istaknuo da se »članak 6. ne primjenjuje samo na slučajeve gdje je domaće pravo izrijekom isključilo pristup sudu za kategorije osoblja o kojima je riječ, a gdje je isključenje opravdano objektivnim interesima države.« (§ 34.)

• U svjetlu takvih okolnosti Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku nije posebno razmatrao dijelove ustavne tužbe u kojima podnositeljica osporava aktivnu legitimaciju mr. sc. M. J. za podnošenje zahtjeva iz članka 66. ZUS-a Upravnom sudu, jer ona za Ustavni sud nije sporna.

• Ustavni sud primjećuje, međutim, da postoje ozbiljni razlozi koji bi mogli potaknuti Ustavni sud na eventualno preispitivanje sadašnjeg pravnog stajališta o prihvatljivosti upravnosudske zaštite protiv odluka najviših državnih tijela o imenovanju državnih dužnosnika, s obzirom da bi ustavna tužba mogla biti dostatno i djelotvorno pravno sredstvo u takvim slučajevima. To proizlazi iz već spomenute presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Olujić protiv Hrvatske, u kojoj je Europski sud iznio stajalište da isključenje sudske zaštite pred redovnim sudovima ne čini pristup sudu apsolutno isključenim »budući da je podnositelj bio ovlašten podnijeti ustavnu tužbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća i Županijskog doma«, te je »sud ispitao meritum tih tužbi. … Po toj osnovi, Sud smatra da okvir nadzora Ustavnog suda u konkretnom slučaju, te njegova ovlast da ukine odluke, ukazuje da je podnositelju osiguran pristup sudu po domaćem pravu, koji zadovoljava Eskelinen test.« (§§ 36. i 37.).

• Na potrebu eventualnog preispitivanja sadašnjeg pravnog stajališta Ustavnog suda o osnovanosti upravnosudske zaštite protiv odluka Hrvatskoga sabora o izboru sudaca Ustavnog suda ukazuje i novije mišljenje Venecijanske komisije Vijeća Europe izraženo u povodu novele Zakona o Ustavnom sudu Armenije: »Odluku o povredi postupka imenovanja suca Ustavnog suda (članak 14.7.7) trebao bi donijeti sam Sud, a ne redovni sud (bez sudjelovanja suca o kojem je riječ).« (CDL-AD(2006) 017 Opinion on amendments to the law on the Constitutional Court of Armeni, u: Vademecum on Constitutional Justice, 11. V. 2007. – CDL-JU(2007) 012, str. 9). Ustavni sud pritom podsjeća da dokumente Venecijanske komisije Europski sud za ljudska prava smatra izvorom prava (primjerice, u predmetima Apostol v. Gruzija /28. studenoga 2006./, Oya Ataman v. Turska /5. prosinca 2006./, Georgian Labour Party v. Gruzija /8. srpnja 2008./; Yumak i Sadak protiv Turske – Veliko vijeće /8. srpnja 2008./; Melnychenko v. Ukrajina /19. listopada 2004/; Russian Conservative Party of Entrepreneurs i drugi v. Rusija /11. siječnja 2007./; Sukhovetskyy v. Ukrajina /28. ožujka 2006./; Hirst v. Ujedinjeno Kraljevstvo (br. 2) – Veliko vijeće /6. listopada 2005./, i dr.).

• Ne ulazeći u razloge koji su doveli do takve situacije, Ustavni sud podsjeća da je kontrola iz članka 66. ZUS-a zadržana i nakon što je u ustavnom poretku Republike Hrvatske Ustavni sud postao nadležan za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom putem instituta ustavne tužbe. Upravni sud je u takvim okolnostima dužan primjenjivati članak 66. ZUS-a vodeći računa o temeljnim postulatima pozitivnog ustavnog poretka Republike Hrvatske. Na to ga izrijekom obvezuje i članak 118. stavak 1. Ustava koji propisuje da »sudovi sude na temelju Ustava i zakona«.

• Konkretno, provodeći postupak iz članka 66. ZUS-a Upravni sud je dužan uvažavati činjenicu da je Ustavni sud od prosinca 1990. godine jedino Ustavom ovlašteno tijelo za ispitivanje eventualnih povreda ustavnih prava u pojedinačnim slučajevima i za ukidanje pojedinačnih akata nadležnih tijela državne i javne vlasti kojima su ta prava povrijeđena.