• »Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika.«.

• Ministarstvo je, nadalje, u srpnju 2001. donijelo »Program zbrinjavanja viška zaposlenika«, u kojemu je navedeno da je za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto »potrebno primijeniti posebne kriterije, odnosno uvažiti pojedina pitanja socijalnog statusa (primjerice: broj djece, je li riječ o samohranom roditelju, riješen stambeni status i sl.).«

• 9. Iz isprava pribavljenih tijekom ustavnosudskog postupka proizlazi da su kriteriji za donošenje rješenja o stavljanju na raspolaganje, odnosno prestanku državne službe po sili zakona, propisani »Mjerilima za stavljanje službenika na raspolaganje te za izradu programa zbrinjavanja viška namještenika« i »Programu zbrinjavanja viška zaposlenika« (točka 8. obrazloženja ove odluke).

• Analizom navoda ustavne tužbe, osporenih akata i drugih relevantnih isprava te mjerodavnih pravnih odredbi, Ustavni sud je utvrdio da upravna tijela i Upravni sud Republike Hrvatske nisu valjano obrazložili osnovanost i opravdanost odluke o stavljanju podnositelja na raspolaganje, posebno ne s obzirom na socijalni status podnositelja te slijedom toga niti utvrdili osnovanost i opravdanost odluke o prestanku državne službe podnositelju.

• Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, koji je razmatran u ovom ustavnosudskom postupku, ocjena je Ustavnog suda da osporene presude i rješenja ne udovoljavaju zahtjevima koji moraju biti ispunjeni da bi podnositelju bila osigurana Ustavom zajamčena jednakost pred zakonom. Bitni nedostaci u obrazloženju osporenih presuda i rješenja, prethodno navedeni u ovoj odluci, daju osnove za zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja granica zakonitog odlučivanja, što je protivno zahtjevima koje pred sudove i druga tijela državne vlasti postavlja jamstvo jednakosti pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava.

• Odredbom članka 54. stavka 1. Ustava propisano je da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Pod pravom na rad i slobodom rada podrazumijeva se i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onoga utvrđenog mjerodavnim zakonom. Sadržaj ovog prava jest i pružanje zaštite zakonom utvrđenih prava građana, koja iz njihovog rada proizlaze, uključujući i zaštitu u vezi s prestankom radnog odnosa.