• »U ovom vlasničkopravnom sporu, u kojem vlasnik traži predaju u posjed nekretnina pobliže opisanih u izreci ove presude (dalje: sporne nekretnine), u reviziji je sporno pravno pitanje je li tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina, te imaju li tuženici u odnosu na iste neko pravo koje ih ovlašćuje na njihovo posjedovanje. Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je tužitelj u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik spornih nekretnina i iz toga izveli zaključak da tužitelj ima pravo vlasništva na spornim nekretninama.«

• Prema utvrđenjima Vrhovnog suda, stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama podnositelj temelji na Ugovoru o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999., sklopljen sa ZTP »E.« B. L., Poslovni centar »B.«, S. B., pravni sljednik RO »E.«, OOUR »E. S. B«., koje nekretnine se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, a u vlasništvu su pravne osobe čije je sjedište u Bosni i Hercegovini.

• Budući da je u vrijeme kad je ugovor o zamjeni sklopljen (21. siječnja 1999.) na snazi bila navedena Uredba, Vrhovni sud smatra da je taj Ugovor ništav, zbog čega »ne postoji objektivno valjan pravni osnov stjecanja prava vlasništva spornih nekretnina« te da podnositelj nije dokazao da je vlasnik istih pa je tužbeni je zahtjev, preinakom prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao neosnovan odbijen.

• Završno je Vrhovni sud naveo da »prilikom ocjene valjanosti Ugovora o zamjeni nekretnina od 21. siječnja 1999. ovaj sud je imao u vidu da tužitelj nije dokazao da su odlukom Vlade Republike Hrvatske predmetne nekretnine izuzete od zabrane iz čl. 1. Uredbe«.

• 12. Vrhovni sud Republike Hrvatske osporenom je presudom preinačio presude nižestupanjskih sudova i odbio tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe na temelju stajališta da podnositelj nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina, jer je utvrđeno da »ne postoji objektivno valjan pravni osnov stjecanja prava vlasništva spornih nekretnina«, odnosno da podnositelj »nije dokazao da su odlukom Vlade Republike Hrvatske predmetne nekretnine izuzete od zabrane iz čl. 1. Uredbe«.

• Navedena stajališta Vrhovnog suda protivna su činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova i navodima podnositelja u revizijskom postupku. Naime, Vrhovni sud prilikom ocjene valjanosti Ugovora o zamjeni nekretnina iz 1999. pogrešno utvrđuje da podnositelj nije dokazao da su sporne nekretnine izuzete od zabrane raspolaganja propisane Uredbom budući da je, na temelju Odluke o izuzimanju, ministrica pravosuđa 25. siječnja 2002. na taj Ugovor dala suglasnost klasa: 940-01/99-01/0227, urbroj: 514-03-03/10-02-5, čime su te nekretnine izuzete od zabrane raspolaganja. Nadalje je iz spisa razvidno da je uknjižba prava vlasništva podnositelja na spornim nekretninama uslijedila nakon izdavanja navedene suglasnosti, a prvostupanjski sud je odredio privremenu mjeru upravo imajući u vidu tu suglasnosti Ministarstva pravosuđa.