• Iz tih razloga drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanom i protutužbu tuženika za naknadu štete u visini troškova rušenja crkve. Sud naime ističe da je tuženik kao vlasnik nekretnine na temelju dozvole odlučio izvesti rušenje ostataka crkve, a da je prednik podnositeljice, na temelju pravomoćne presude, ponovo upisan kao vlasnik. Sud smatra da nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost podnositeljice za naknadu štete tuženiku.

• Ispitujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru podnositeljici ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

• U postupku koji je prethodio ovom ustavnosudskom postupku, prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe ocijenivši da je prednik tuženika rušenjem crkve podnositeljici nanio štetu, te je obvezao tuženika da podnositeljici tu štetu, koja se sastoji u vrijednosti materijala koji se mogao iskoristiti iz porušene građevine, naknadi.

• Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zauzeo stajalište da u postupanju prednika tuženika nije bilo protupravnosti slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete. Drugostupanjski sud smatra da ne postoje ni pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove (što je uz naknadu štete, podnositeljica istaknula u tužbi). Ovo iz razloga jer je osnova, a to je prema stajalištu suda presuda prvostupanjskog suda broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995., postojala u trenutku stjecanja prava vlasništva na iskoristivom građevnom materijalu, a i dalje postoji budući da ta presuda nije ukinuta.

• Naime, tuženik je stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću, dakle na temelju zakona, koja činjenica je utvrđena (potvrđena) presudom na temelju priznanja broj: P-136/95 od 18. prosinca 1995. Dosjelost je originarna osnova za stjecanje prava vlasništva na tuđoj stvari njezinim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme uz pretpostavku da je posjed određene kvalitete. U smislu odredbi Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., u daljnjem tekstu: ZOVO), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe tuženika, upis u zemljišne knjige pretpostavka je odnosno konstitutivan element stjecanja, promjene i prestanka stvarnih prava na nekretninama kad se stvarna prava stječu, mijenjaju i prestaju na temelju pravnog posla (članak 33. ZOVO). Kada se, međutim, prava stječu, mijenjaju ili prestaju na temelju odluke suda, drugog tijela, na temelju zakona ili nasljeđivanjem, upis u zemljišnu knjigu nije materijalnopravna pretpostavka takvog stjecanja promjene ili prestanka stvarnog prava. Upis stjecanja stvarnog prava do kojeg je došlo izvanknjižno (na temelju odluke nadležnog tijela, zakona ili nasljeđivanjem) deklaratornog je značenja.

• Pored činjenice da je tuženik pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao dosjelošću, dakle, na temelju zakona, a presudom broj: P-136/95 ta činjenica samo se utvrđuje, drugostupanjski sud pogrešno ocjenjuje da je osnova stjecanja prava vlasništva na spornim nekretninama pravomoćna presuda broj: P-136/95. Iz toga nadalje zaključuje da pravna osnova stjecanja i dalje postoji, odnosno da nije kasnije otpala, budući da ta presuda nije ukinuta.