• Prethodne odredbe međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

• 7. Ustavni sud smatra osnovanom tvrdnju podnositelja da je pogrešno stajalište sudova prema kojem se u navedenoj pravnoj situaciji imaju primijeniti isključivo odredbe ZID ZPPDS. Navedene odredbe ZID ZPPDS, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavljaju prijelazne i završne odredbe kojima se propisuje obveza Republike Hrvatske na naknadu štete u slučaju nepridržavanja rokova koji su propisani tim Zakonom, a ne i obveza Republike Hrvatske na naknadu vlasniku zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u utuženom razdoblju, u konkretnom slučaju obiteljske kuće, dakle od dana podnošenja zahtjeva nadležnom tijelu za njezino vraćanje u posjed, te one nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.

• 7.1. Međutim, to ne znači da samim time, kako to smatraju sudovi, ne postoji niti materijalnopravna osnova za dosuđivanje podnositeljima »naknade štete“odnosno naknade zbog nemogućnosti korištenja obiteljske kuće u utuženom razdoblju – od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje u posjed, dakle i za razdoblje prije stupanja na snagu ZID ZPPDS. Pravo podnositelja na naknadu za to razdoblje ovisit će o ocjeni suda je li podnositeljima zbog duljine razdoblja u kome su bili onemogućeni u posjedu svoje obiteljske kuće nametnut prekomjeran teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg im je ona oduzeta iz posjeda. Stoga je obveza sudova da u svakom pojedinom slučaju, pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu zbog nemogućnosti korištenja nekretnine, utvrde postojanje navedenih okolnosti.

• Na temelju svega navedenog, polazeći od članka 16. Ustava i Protokola br. 1 uz Konvenciju, ocjena je Ustavnog suda da se u ovim slučajevima radi o naknadi koja vlasniku pripada zbog nemogućnosti korištenja nekretnine, koju je uzrokovala država u provedbi socijalnih mjera, poduzetih s ciljem uklanjanja posljedica ratnih zbivanja.

• 10.1. Odlučujući u povodu zahtjeva podnijetog glede povrata nekretnina koje su bile dane na privremeno korištenje nakon oslobođenja okupiranih dijelova Republike Hrvatske i naknade za njihovo korištenje, presudom Radanović protiv Hrvatske od 21. prosinca 2006. godine, Europski sud je utvrdio da je u tom slučaju došlo do miješanja u pravo podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, ali da ona nije bila lišena svog prava vlasništva, već je to miješanje predstavljalo »kontrolu korištenja imovine u smislu 2. stavka članka 1. Protokola br. 1. Sud je prihvatio zadaću hrvatskih vlasti koje su morale postići ravnotežu između prava vlasnika i privremenih korisnika u kontekstu povratka izbjeglica i prognanika, budući se radilo o postupanju u socijalno osjetljivim stvarima. Sud je prihvatio da tuženoj državi treba priznati široku slobodu procjene, međutim, ocijenio je da vršenje diskrecionog prava države ne može za sobom povlačiti posljedice koje se ne slažu sa standardima Konvencije«.

• Zaključak je Europskog suda da hrvatske vlasti nisu postigle traženu, poštenu, ravnotežu između općeg interesa zajednice i zaštite prava podnositeljice zahtjeva na vlasništvo, te je stoga podnositeljica zahtjeva morala snositi prekomjeran pojedinačni teret i miješanje u pravo na vlasništvo, a da se to ne može smatrati razmjernim s legitimnim ciljem kojeg se željelo ostvariti. Povrijeđenim je Europski sud utvrdio članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, ocijenivši istodobno da podnositeljica nije imala djelotvorno domaće pravno sredstvo za zaštitu svoga prava na vlasništvo zajamčenog Konvencijom, pa je došlo i do povrede članka 13. Konvencije.