• Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima zaposlenika koji je donesen od strane tuženika, u članku 24. je predviđeno da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo bez krivnje zaposlenika u svoti od 906,00 kuna mjesečno po osnovi pisanog rješenja o prekidu rada kojeg donosi poslodavac ili od njega ovlaštena osoba.

• Dakle, podnositelj nema pravo na isplatu naknade plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, jer je Pravilnikom o plaćama poslodavca drukčije određeno (članak 24. tog Pravilnika), a sve u smislu odredbe članka 85. stavka 5. ZR-a.

• Stoga neosnovano podnositelj navodi da mu je i za to vrijeme nadležni sud trebao dosuditi puni iznos plaće od 3.147,84 kune mjesečno.

• Kako su navodi ustavne tužbe u navedenom dijelu neosnovani, istim dijelovima pobijanih presuda nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja koja su zajamčena odredbama članaka 14., 54. stavka 1. i čl. 55. stavka 1. Ustava.

• Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi I. Š. iz M., zastupane po M. S., odvjetnici u Z., na sjednici održanoj 14. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

• II. Općinski sud u Zaboku dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: P-179/2004 u najkraćemu mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.