• Obrazloženje rješenja u kojem se utvrđuje da su »ukinuta pojedina radna mjesta, odnosno da je prestala potreba za obavljanjem određenih poslova iz organizacijskih razloga« ne sadrži podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da je ukinuto baš radno mjesto podnositeljice ustavne tužbe i da je upravo za njezinim radom prestala potreba. Utoliko smatram da obrazloženje rješenja kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa podnositeljice ustavne tužbe ne udovoljava zahtjevima iz članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku.

• Upravni sud Republike Hrvatske je na neprimjereni način pokušao otkloniti nedostatak obrazloženja pobijanih upravnih akata, pa smatramo da je taj sud samo u formalnom smislu proveo kontrolu zakonitosti pobijanih pojedinačnih upravnih akata. Takva formalna kontrola zakonitosti pojedinačnih upravnih akata ne udovoljava, po mojem mišljenju, ustavnom jamstvu iz članka 19. stavka 2. Ustava koje jamstvo pretpostavlja stvarnu, a ne samo formalnu, kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

• Nadalje, navedenim se rješenjima namještenici kojoj je poslodavac Republika Hrvatska (Ministarstvo unutarnjih poslova) otkazuje radni odnos pozivom na odredbe članka 106. Zakona o radu. Međutim, primjenjuje se samo odredba stavka 1. toga članka koja ovlašćuje poslodavca da, među ostalim, otkaže ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanje određenog posla, a ne i ostale odredbe toga članka. Takvim pristupom izbjegnuta je primjena odredbe članka 106. stavka 2. Zakona o radu koja dopušta otkaz »samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima«. Iz te odredbe proizlazi obveza poslodavca, u ovom slučaju Republiku Hrvatsku, da poduzme sve što je u njegovoj moći da se radni odnos nastavi zapošljavanjem radnika na nekim drugim poslovima. Jednako tako, izbjegnuta je i primjena odredbe članka 106. stavka 3. Zakona o radu prema kojoj poslodavac pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu mora voditi računa o »trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika«. Navedena odredba nameće poslodavcu obvezu da pri odlučivanju hoće li i kojem će radniku dati otkaz utvrdi i uzme u obzir socijalne prilike svakog radnika. Temeljeći otkaz samo na odredbama članka 106. stavka 1. Zakona o radu, a ne i na ostalim odredbama toga članka, donositelj pobijanih rješenja nije utvrdio i uzeo u obzir socijalne okolnosti za koje Zakon o radu određuje da se o njima mora voditi računa pri odlučivanju o otkazu ugovora o radu. Iz navedenih razloga pobijana rješenja protivna su odredbama Zakona o radu, a Upravni sud ih nije kao nezakonita poništio.

• Budući da redovni sudovi koji odlučuju o prestanku radnih odnosa drugih radnika, kojima poslodavac nije Republika Hrvatska, ustaljeno utvrđuju nedopuštenost otkaza ako poslodavac ne dokaže da je poduzeo sve što je u njegovoj moći da radnika za čijim je radom prestala potreba zaposli na drugim poslovima te otkaza pri čijem davanju poslodavac nije vodio računa o socijalnim okolnostima, smatram da je ovakvim postupanjem navedenog državnog tijela i Upravnog suda podnositeljica ustavne tužbe stavljena u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na druge zaposlene, o čijim radnim sporovima odlučuju redovni sudovi te da joj je i na taj način povrijeđeno ustavno pravo iz članka 14. stavka 2. Ustava.

• Naprijed navedena postupanja i pravna shvaćanja izražena u rješenjima i presudi Upravnog suda, osporenim u ovom predmetu, prisutna su i u većem broju drugih rješenja Ministarstva unutarnjih poslova i presudama Upravnog suda donesenim u svezi s reorganizacijom Ministarstva unutarnjih poslova provedenom 2001. godine na temelju naprijed navedenih pravilnika o unutarnjem redu, a protiv kojih rješenja i presuda je podnijet veći broj ustavnih tužbe. Smatram da je Ustavni sud trebao u ovom i u drugim sličnim slučajevima sankcionirati takva neustavna postupanja i pravna shvaćanja.

• Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi R. P. iz K. G., na sjednici održanoj 9. studenoga 2005., jednoglasno je donio