• 8. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, koje glase:

• i odredbe članka 109. stavka 1. i članka 110. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), koje glase:

• »Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

• 9. Na temelju ustavnog jamstva propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

• Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u pravnoj situaciji u kojoj postoji kondemnatorna presuda kojom se nalaže plaćanje obveze i deklaratorna presuda donesena naknadno između istih stranaka, kojom se utvrđuje da je dio obveze koja je utvrđena kondemnatornom presudom ništav, a ne postoje uvjeti za ponavljanje postupka u kojemu je donesena kondemnatorna presuda, sudovi neće dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u cijelosti, već samo u dijelu koji nije obuhvaćen ništavošću.

• Navedeno stajalište temelji se na primjeni odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, jer u konkretnom slučaju treba smatrati da je tražbina djelomično prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao uspješno isticati u postupku u kome je nastala kondemnatorna - ovršna presuda. Isto tako, uzevši u obzir odredbu članka 109. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, dužnost je sudova, kada ih ovršenik upozori da je ovršna isprava dijelom ništava, a ta ništavost je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom između istih stranaka koje sudjeluju u ovršnom postupku, da utvrde kako je ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću, te da dopuste ovrhu u preostalom – valjanom dijelu.