• S aspekta nadzora koji provodi Ustavni sud bitno je da zakonodavac pri odabiru načina uređenja kompenzacije štete koja je učinjena na materijalnim dobrima fizičkih osoba ne poništi samu bit tog prava potencijalnog oštećenika, a oštećeniku ne nametne nerazmjeran i prekomjeran teret, jer bi time narušio pravičnu ravnotežu koja mora postojati između zaštite prava pojedinca i ostvarenja općih ili javnih interesa zajednice.

• Zaključno, Zakon o obnovi pripada korpusu tzv. poslijeratnog reparacijskog zakonodavstva, pa njegove odredbe uređuju pravo na obnovu u ratu uništenih ili oštećenih materijalnih dobara uvažavajući prava i dajući prvenstvo određenim skupinama adresata vezanima isključivo uz protekla ratna zbivanja u zemlji. U tom kontekstu, redovni sudovi nadležni su tumačiti i primjenivati mjerodavne odredbe ZOŠT-a ovisno o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja, a eventualne povrede ustavnih prava učinjene sudskih odlukama nadležan je ispitivati Ustavni sud u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom.

• Ustavni sud to pitanje smatra osnovanim ispitati u ovom postupku, jer se radi o generalnim učincima ZOŠT-a (materijalnog zakona) koji se primjenjuje u sudskom postupku koji se vodi po pravilima Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03.) – postupovnog zakona, a obuhvaća veći broj osoba u istovjetnoj pravnoj situaciji odnosno sve adresate članka 10. ZOŠT-a (u obrazloženju Konačnog prijedloga ZOŠT-a sadržan je podatak da je na cijelom području Republike Hrvatske prekinut po sili Zakona o izmjeni ZOO-a 1996. ukupno 381 takav postupak).

• U svjetlu svih činjenica i okolnosti koje su prikazane u prethodnim točkama obrazloženja ovog rješenja, Ustavni sud ocjenjuje da bi plaćanje sudskih troškova – u koje se uračunavaju troškovi od dana podnošenja tužbi početkom ili sredinom 1990-ih godina na temelju članka 180. ZOO-a – dovelo do prebacivanja na tužitelje nerazmjernog i prekomjernog tereta koji bi poremetio ravnotežu koja mora postojati između zaštite prava pojedinaca i ostvarenja javnih ili općih interesa zajednice (zbog kojih su nakon 3. veljače 1996. i prekinuti svi sudski postupci pokrenuti na temelju članka 180. ZOO-a koji je brisan iz pravnog poretka).

• Prethodno utvrđenje ujedno je i odgovor na prigovor predlagatelja Nikole Glumca, koji smatra da je članak 8. osporenog ZOŠT-a nesuglasan s Ustavom, jer prema Zakonu o obnovi nije moguće ostvariti pravo na naknadu svih vrsta šteta budući da taj Zakon ne priznaje odgovornost države za uništenu odjeću, obuću i druge pokretne stvari, za izgubljenu zaradu, za buduću štetu, itd. To je utvrđenje ujedno odgovor i na prigovor da će primjenom osporenog ZOŠT-a biti oštećene osobe koje su zahtjeve za naknadu štete postavile prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni ZOO-a 3. veljače 1996. (o kojima nije pravomoćno odlučeno do tog datuma), jer su u praksi moguće situacije da nakon obnove ratom uništenih materijalnih dobara, u opsegu utvrđenom Zakonom o obnovi, ipak ne bude uspostavljeno ono stanje kakvo je bilo prije nastanka štete, zbog čega će vlasnicima uništenih ili oštećenih objekata biti povrijeđeno ustavno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.

• Ustavni sud zaključno utvrđuje da se suglasnost ZOŠT-a s Ustavom ne može ocjenjivati na temelju spekulacija o tome da obnovom nekog dobra, provedenom na temelju Zakona o obnovi, u određenom konkretnom slučaju ne bi nužno moralo biti uspostavljeno ono stanje kakvo je bilo prije nastanka štete. Očito je da prigovori predlagatelja nisu usmjereni prema osporavanju ustavnosti ZOŠT-a, nego prema osporavanju učinaka Zakona o obnovi u postupku primjene njegovih odredaba na konkretne slučajeve obnove. Takvi prigovori ne mogu biti predmet ovog ustavnosudskog postupka.