• S obzirom da pobijani zaključak Arbitražnog suda po svojoj pravnoj prirodi predstavlja, u stvari, procesno rješenje toga suda o svojoj nenadležnosti, smatram da je i u ovom slučaju, polazeći od ustaljene prakse Ustavnog suda, ustavnu tužbu trebalo odbaciti. Naime, jednako kao i u slučaju sudskih rješenja o nenadležnosti, predmetnim Zaključkom nije odlučeno o »pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela«, a kojom odlukom bi moglo biti povrijeđeno Ustavom zajamčeno ljudsko pravo ili sloboda, već je samo jedan točno određeni arbitražni sud (Arbitražni sud Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu) odlučio da on nije nadležan za odlučivanje u tom predmetu. Oglašavanje toga suda nenadležnim istodobno ne znači uskratu člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 i 55/01 – u daljnjem tekstu: Ustav) zajamčenog prava na sud, jer i nakon takve odluke tužitelj može tužbu podnijeti arbitražnom sudu koji je prema arbitražnoj klauzuli doista nadležan.

• Također, ni činjenica da se u arbitražnoj klauzuli kao arbitražna ustanova spominje strana arbitražna ustanova (Međunarodna trgovačka komora) nije okolnost koja bi trebala potaknuti Ustavni sud na meritorno odlučivanje o predmetnom zaključku arbitražnog suda. Upravo suprotno. Činjenica da se u arbitražnoj klauzuli spominje strana arbitražna ustanova traži od Ustavnog suda da s naročitim oprezom ocijeni odluku o nenadležnosti arbitražnog suda utemeljenog pri domaćoj arbitražnoj ustanovi. To naročito stoga što je Arbitražni sud u obrazloženju svojeg Zaključka naveo da je za suđenje u tom sporu »vjerojatno«, nadležan arbitražni sud koji će se osnovati pri uglednoj stranoj arbitražnoj ustanovi kakav je Stalni arbitražni sud Međunarodne trgovačke komore u Parizu. Smatram da je pri donošenju odluke u ovom predmetu Ustavni sud trebao postupiti s naročitim oprezom i zbog činjenice da se radi o trgovačkom sporu u kojem su tužena dva inozemna pravna subjekta.

• 2. Pogrešnim smatram i stav izražen u točki 9. Odluke prema kojem ako protiv odluke arbitražnog suda o svojoj nenadležnosti nije osiguran neki drugi pravni lijek, da taj pravni lijek mora biti ustavna tužba. Mislim da nije slučajno što hrvatski zakonodavac u Zakonu o arbitraži (»Narodne novine«, broj 88/01) nije osigurao mogućnost podnošenja tužbe državnom sudu protiv odluke arbitražnog suda o svojoj nenadležnosti. Takav pristup zakonodavca odraz je uvažavanja činjenica da je arbitražni sud nedržavni sud koji svoju ovlast za suđenje crpi iz sporazuma stranaka (članak 2. stavak 1. točka 3. Zakona o arbitraži). Arbitri su osobe kojima su stranke u sporu temeljem sporazuma dobrovoljno povjerile rješavanje svojeg spora. Međutim, dobrovoljnost mora, po mojem mišljenju, postojati i na strani arbitara. Nikoga se ne može prisiliti da bude arbitar u sporu u kojem on to ne želi biti. To tim više kada taj arbitar smatra da postoji neki drugi arbitražni sud ili arbitar kojeg su stranke spora u arbitražnoj klauzuli odredile da sudi u njihovom sporu.

• Prema tome, čini mi se da je razlog nepostojanja pravnog lijeka pred državnim sudom protiv odluke arbitražnog suda o svojoj nenadležnosti upravo u tome, što državni sud ne može svojom odlukom, koju bi povodom tog pravnog lijeka donio i kojom bi utvrdio da je po njegovom mišljenju arbitražni sud nadležan za odlučivanje, naložiti arbitražnom sudu da provede postupak. Držim da baš zbog takve pravne prirode arbitraže zakonodavac nije predvidio pravni lijek protiv zaključka arbitražnog suda kojim se arbitražni sud proglašava nenadležnim za odlučivanje.

• Stoga, smatram da ova Odluka ne vodi dovoljno računa o pravnoj prirodi arbitražnog sudovanja i ovlaštenju arbitražnog suda da odlučuje o svojoj nadležnosti i pravnim posljedicama tog ovlaštenja. Pored toga, mislim da se ovom odlukom Ustavnog suda otvara pitanje prisilnog ostvarenja ove i drugih odluka u svezi s nenadležnošću arbitražnog suda. Naime, smatram da iz navedenih razloga državni sud, pa onda ni Ustavni sud, ne može nekom arbitražnom sudu nametnuti obvezu suđenja, ako taj sud smatra da nije nadležan za suđenje u nekom predmetu.

• 3. Spornim smatram stavove izražene u točkama 9. i 12. obrazloženja Odluke iz kojih proizlazi da je navedeni zaključak trebalo ukinuti jer nije dostatno obrazložen, a podnositelj ustavne tužbe nema pravni lijek kojim bi »na području Republike Hrvatske« štitio svoja prava. Čini mi se da višestruko isticanje važnosti suđenja »na području Republike Hrvatske« od strane »domaćeg tijela« zanemaruje činjenicu da je zbog nepovjerenja u nacionalno pravosuđe u međunarodnim trgovačkim odnosima uobičajeno ugovaranje nadležnosti stranih državnih i arbitražnih sudova. Ako su stranke određenog ugovornog odnosa ugovorile nadležnost arbitražnog suda stranog arbitražnog sudišta, onda za mene nije prihvatljivo višestruko isticanje činjenice da je njihov pravni položaj nepovoljan stoga što nemaju pristup »domaćim« sudovima (državnim ili nedržavnim).