PREGLED SVIH FINANCIJSKIH I POSLOVNIH TEMA, INTERNET USLUGE 
BESPLATNI PREGLED PRAVNE REGULATIVE
Brzi pregled sadržaja propisa. Projekt je nastao za potrebe poslovnih ljudi koji kontinuirano prate pravnu regulativu kako bi se
informirali da li je objavljen neki novi propis koji se odnosi na njihovu djelatnost.
Radi brzog pregleda, na ovim stranicama nalazi se sažetak sadržaja, a klikom na link može se pregledati originalni izvor i cijeli sadržaj.
NN 157/2004 • Protivim se izreci i obrazloženju Odluke, broj: U-III-669/2003 od 27. listopada 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Smatram da je ustavnu tužbu kojom je traženo ukidanje zaključka Arbitražnog suda Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu, broj: IS-P-2002/16 od 20. studenoga 2002. godine trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Također, protivim se nekim od stavova o arbitražnom sudovanju izraženim u obrazloženju ove Odluke.
NN 157/2004 • 1. Ustaljena je praksa Ustavnog suda da rješenja sudova kojima se oglašavaju stvarno ili mjesno nenadležnim ne smatra pojedinačnim aktom (iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona) kojima može doći do povrede Ustavom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga, Ustavni sud ustavne tužbe podnijete protiv sudskih rješenja o stvarnoj ili mjesnoj nenadležnosti odbacuje kao nedopuštene. Tako je npr. u Rješenju, broj: U-III-314/2000 od 16. siječnja 2004. (»Narodne novine«, broj 12/04) i Rješenju, broj: U-III-54/2003 od 30. svibnja 2003. (»Narodne novine«, broj 106/03) Ustavni sud utvrdio da takva rješenja o stvarnoj, odnosno mjesnoj nenadležnosti, ne predstavljaju pojedinačni akt iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojih bi Ustavni sud bio nadležan pružati ustavnosudsku zaštitu, odnosno da protiv tih rješenja nije dopušteno zahtijevati ustavnosudsku zaštitu.
NN 157/2004 • Okolnost da se u ovom slučaju radi o odluci o nenadležnosti nedržavnog (arbitražnog) suda nije, po mojem mišljenju, ni na koji način dovoljan razlog da Ustavni sud odstupi od prakse koju ima u svezi s rješenjima o nenadležnosti. Dapače, načelo ograničene kontrole državnih sudova nad odlukama arbitražnih sudova upravo upućuje, po mojem mišljenju, na potrebu da Ustavni sud samo izuzetno, nakon iscrpljivanja dopuštenog puta pravne zaštite, pruža ustavnosudsku zaštitu samo u svezi s odlukama državnih sudova koji su kontrolirali pravorijeke arbitražnih sudova. Dakle, smatram da su za ustavnosudsku kontrolu podobne samo sudske odluke državnih sudova donesene u povodu tužbi za poništaj arbitražnih pravorijeka. Takav je pristup, po mojem mišljenju, Ustavni sud izrazio u Rješenju, broj: U-III-410/1995 od 17. studenoga 1999. godine (»Narodne novine«, broj 130/99).
NN 157/2004 • U svezi s tvrdnjom izraženom na kraju točke 4. Odluke da su se »od 17. studenoga 1999. godine bitno izmijenili ustavni i zakonski okviri arbitražnog sudovanja u Republici Hrvatskoj« smatram da se radi o izmjenama usmjerenim na afirmaciju arbitražnog sudovanja koje ni u kojem slučaju ne zahtijevaju da Ustavni sud izmijeni svoju praksu i dopusti podnošenje ustavne tužbe o zaključku arbitražnog suda o njegovoj nadležnosti. Neprihvatljivo mi je da se Ustavni sud upušta u ocjenu Zaključka do razine ocjene jesu li arbitri u dovoljnoj mjeri istražili »zajedničku namjeru ugovaratelja« (početak točke 10. Odluke) ili kakvo značenje za odluku o nenadležnosti ima izjava tuženika dana u sporu pred trgovačkim sudom.
NN 157/2004 • S obzirom da pobijani zaključak Arbitražnog suda po svojoj pravnoj prirodi predstavlja, u stvari, procesno rješenje toga suda o svojoj nenadležnosti, smatram da je i u ovom slučaju, polazeći od ustaljene prakse Ustavnog suda, ustavnu tužbu trebalo odbaciti. Naime, jednako kao i u slučaju sudskih rješenja o nenadležnosti, predmetnim Zaključkom nije odlučeno o »pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela«, a kojom odlukom bi moglo biti povrijeđeno Ustavom zajamčeno ljudsko pravo ili sloboda, već je samo jedan točno određeni arbitražni sud (Arbitražni sud Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu) odlučio da on nije nadležan za odlučivanje u tom predmetu. Oglašavanje toga suda nenadležnim istodobno ne znači uskratu člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 i 55/01 – u daljnjem tekstu: Ustav) zajamčenog prava na sud, jer i nakon takve odluke tužitelj može tužbu podnijeti arbitražnom sudu koji je prema arbitražnoj klauzuli doista nadležan.
NN 157/2004 • Također, ni činjenica da se u arbitražnoj klauzuli kao arbitražna ustanova spominje strana arbitražna ustanova (Međunarodna trgovačka komora) nije okolnost koja bi trebala potaknuti Ustavni sud na meritorno odlučivanje o predmetnom zaključku arbitražnog suda. Upravo suprotno. Činjenica da se u arbitražnoj klauzuli spominje strana arbitražna ustanova traži od Ustavnog suda da s naročitim oprezom ocijeni odluku o nenadležnosti arbitražnog suda utemeljenog pri domaćoj arbitražnoj ustanovi. To naročito stoga što je Arbitražni sud u obrazloženju svojeg Zaključka naveo da je za suđenje u tom sporu »vjerojatno« nadležan arbitražni sud koji će se osnovati pri uglednoj stranoj arbitražnoj ustanovi kakav je Stalni arbitražni sud Međunarodne trgovačke komore u Parizu. Smatram da je pri donošenju odluke u ovom predmetu Ustavni sud trebao postupiti s naročitim oprezom i zbog činjenice da se radi o trgovačkom sporu u kojem su tužena dva inozemna pravna subjekta.
NN 157/2004 • 2. Pogrešnim smatram i stav izražen u točki 9. Odluke prema kojem ako protiv odluke arbitražnog suda o svojoj nenadležnosti nije osiguran neki drugi pravni lijek, da taj pravni lijek mora biti ustavna tužba. Mislim da nije slučajno što hrvatski zakonodavac u Zakonu o arbitraži (»Narodne novine«, broj 88/01) nije osigurao mogućnost podnošenja tužbe državnom sudu protiv odluke arbitražnog suda o svojoj nenadležnosti. Takav pristup zakonodavca odraz je uvažavanja činjenice da je arbitražni sud nedržavni sud koji svoju ovlast za suđenje crpi iz sporazuma stranaka (članak 2. stavak 1. točka 3. Zakona o arbitraži). Arbitri su osobe kojima su stranke u sporu temeljem sporazuma dobrovoljno povjerile rješavanje svojeg spora. Međutim, dobrovoljnost mora, po mojem mišljenju, postojati i na strani arbitara. Nikoga se ne može prisiliti da bude arbitar u sporu u kojem on to ne želi biti. To tim više kada taj arbitar smatra da postoji neki drugi arbitražni sud ili arbitar kojeg su stranke spora u arbitražnoj klauzuli odredile da sudi u njihovom sporu.
NN 157/2004 • Prema tome, čini mi se da je razlog nepostojanja pravnog lijeka pred državnim sudom protiv odluke arbitražnog suda o svojoj nenadležnosti upravo u tome, što državni sud ne može svojom odlukom, koju bi povodom tog pravnog lijeka donio i kojom bi utvrdio da je po njegovom mišljenju arbitražni sud nadležan za odlučivanje, naložiti arbitražnom sudu da provede postupak. Držim da baš zbog takve pravne prirode arbitraže zakonodavac nije predvidio pravni lijek protiv zaključka arbitražnog suda kojim se arbitražni sud proglašava nenadležnim za odlučivanje.
NN 157/2004 • Stoga, smatram da ova Odluka ne vodi dovoljno računa o pravnoj prirodi arbitražnog sudovanja i ovlaštenju arbitražnog suda da odlučuje o svojoj nadležnosti i pravnim posljedicama tog ovlaštenja. Pored toga, mislim da se ovom odlukom Ustavnog suda otvara pitanje prisilnog ostvarenja ove i drugih odluka u svezi sa nenadležnošću arbitražnog suda. Naime, smatram da iz navedenih razloga državni sud, pa onda ni Ustavni sud, ne može nekom arbitražnom sudu nametnuti obvezu suđenja, ako taj sud smatra da nije nadležan za suđenje u nekom predmetu.
NN 157/2004 • 3. Spornim smatram stavove izražene u točkama 9. i 12. obrazloženja Odluke iz kojih proizlazi da je navedeni zaključak trebalo ukinuti jer nije dostatno obrazložen, a podnositelj ustavne tužbe nema pravni lijek kojim bi »na području Republike Hrvatske« štitio svoja prava. Čini mi se da višestruko isticanje važnosti suđenja »na području Republike Hrvatske« od strane »domaćeg tijela« zanemaruje činjenicu da je zbog nepovjerenja u nacionalno pravosuđe u međunarodnim trgovačkim odnosima uobičajeno ugovaranje nadležnosti stranih državnih i arbitražnih sudova. Ako su stranke određenog ugovornog odnosa ugovorile nadležnost arbitražnog suda stranog arbitražnog sudišta, onda za mene nije prihvatljivo višestruko isticanje činjenice da je njihov pravni položaj nepovoljan stoga što nemaju pristup »domaćim« sudovima (državnim ili nedržavnim).
LINK - PREGLED SVIH FINANCIJSKIH I POSLOVNIH TEMA, INTERNET USLUGE
NN 157/2004 • 4. Ne mogu se suglasiti sa stavom izraženim u točki 9. obrazloženja Odluke »da su podnositelji dovedeni u pravnu situaciju da za odlučivanje o njihovim pravima i obvezama na području Republike Hrvatske nije nadležno nijedno tijelo, a da protiv osporenog zaključka istodobno nemaju pravo isticanja žalbe niti bilo kojeg drugog sredstva pravne zaštite, nijednom tijelu državne vlasti u Republici Hrvatskoj«. Prvo, podnositelja ustavne tužbe nitko nije »doveo« u takav pravni položaj, već se on dobrovoljno odrekao nadležnosti hrvatskih državnih sudova i ugovorio, po mojem mišljenju, nadležnost strane arbitražne ustanove (stranog arbitražnog sudišta) za osnivanje konkretnog arbitražnog suda koji bi trebao provesti arbitražni postupak. Drugo, zbog činjenice da je kao mjesto arbitraže određen Zagreb, to se prema Zakonu o arbitraži takva arbitraža smatra domaćom (članak 2. stavak 1. točka 2. Zakona o arbitraži), pa nije točna tvrdnja da o pravima i obvezama podnositelja neće odlučivati nijedno tijelo na području Republike Hrvatske. Prema arbitražnoj klauzuli mjesto arbitraže je Zagreb, pa će i arbitražni sud koji će, eventualno, biti osnovan od strane i prema pravilima Međunarodne trgovačke komore u Parizu, suditi u Zagrebu.
NN 157/2004 • 5. Neprihvatljiv mi je i stav izražen u točki 12. obrazloženja Odluke da je »osporenim zaključkom podnositelju onemogućen pristup sudu na području Republike Hrvatske, a da za to nisu dani valjano obrazloženi razlozi ocjenjujući ih s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja«. Mislim da članak 29. stavak 1. Ustava jamči pravo na pristup državnom (zakonom ustanovljenom) sudu. U slučaju ugovaranja nadležnosti arbitražnog suda subjekti određenog pravnog odnosa dobrovoljno, sklapanjem ugovora o arbitraži, odriču se prava na pristup državnom sudu. Dakle, podnositelju ustavne tužbe u ovom predmetu nije uskraćeno pravo na pristup državnom sudu, već se on toga prava svojevoljno odrekao. Odluka o odricanju od nadležnosti državnog suda odnosi se (obuhvaća), po mojem mišljenju, i pravne lijekove i neka druga procesna jamstva kojima se, inače, osigurava da će državni sudovi suditi zakonito i pravično. Međutim, nepoštivanje temeljnih procesnih jamstava može se sankcionirati podnošenjem tužbe (državnom sudu) kojom se traži poništaj pravorijeka (članak 36. Zakona o arbitraži), odnosno, ako se radi o stranom pravorijeku, kroz postupak priznanja i ovrhe stranih arbitražnih pravorijeka (članak 38. do 40. Zakona o arbitraži).
NN 157/2004 • 6. Iz obrazloženja Odluke slijedi da je glavni razlog zbog kojeg se predmetnom Odlukom Ustavnog suda ukida Zaključak Arbitražnog suda nezadovoljstvo Ustavnog suda opsegom i kvalitetom obrazloženja toga Zaključka. Tako, po stavu izraženom u Odluci, izgleda da nije dostatno izložiti i obrazložiti samo razloge zbog kojih se Arbitražni sud oglasio nenadležnim, nego i one zbog kojih bi on eventualno mogao biti nadležan. Nadalje, izražava se stav da je »obrazloženje odluke kojom se domaće tijelo oglašava nenadležnim iznimno važno s aspekta zaštite ustavnih prava stranaka u postupku. U situaciji, naime, kad postoji pravna mogućnost da nijedno domaće tijelo ne bude nadležno za rješavanje o pravima i obvezama stranaka (kao što je to u slučaju podnositelja ustavne tužbe)«. Razlozi za donošenje odluke moraju biti »podrobno i racionalno obrazloženi, međusobno nekontradiktorni te moraju sadržavati utvrđenja i stajališta iz kojih nedvojbeno proizlazi nenadležnost konkretnog tijela za rješavanje u pojedinačnom slučaju«. U točki 11. navodi se da osporeni zaključak ne sadrži obrazloženje o značenju činjenica o kojima su se stranke odredbom članka 13. Ugovora sporazumjele te da nisu obrazložena mjerila temeljem kojih se imenuju arbitri Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.
NN 157/2004 • S obzirom da u posljednje vrijeme »kvaliteta obrazloženja« postaje odlučujući čimbenik od kojeg zavisi hoće li Ustavni sud usvojiti ili odbiti ustavnu tužbu (vidi npr. Odluku, broj: U-III-3698/2003 od 28. rujna 2004. godine – »Narodne novine«, broj 141/04) smatram da se i ovom prilikom trebam usprotiviti pristupu prema kojem Ustavni sud može, bez jasnih i opravdanih kriterija, ukidati sudske odluke uz obrazloženje »da nisu dani valjano obrazloženi razlozi, ocjenjujući ih s aspekta zaštite ljudskih prava« (prvi odjeljak točke 12. ove Odluke). Takav pristup ima poguban utjecaj na pravnu sigurnost. Naime, kao što je navedeno u obrazloženju ove Odluke Ustavnog suda, Arbitražni sud u arbitražnoj klauzuli nije našao niti jednu poveznicu koja bi upućivala da je on nadležan suditi u tom sporu. Nije utvrdio niti jedan razlog u prilog nadležnosti arbitražnog suda osnovanog od strane Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Istodobno je utvrdio da se arbitri trebaju imenovati prema pravilima Međunarodne trgovačke komore, da arbitražni sud treba imati tri arbitra, te da je kao mjesto arbitraže određen Zagreb. Na navedeni je način Arbitražni sud jasno i u dovoljnoj mjeri utvrdio sve činjenice važne za donošenje odluke o svojoj nadležnosti. Pri takvom stanju stvari smatram da ne postoje nikakvi nedostaci obrazloženja, odnosno da ne postoje upravnopravno relevantni razlozi za ukidanje Zaključka Arbitražnog suda.
NN 157/2004 • Budući da okolnosti ovoga slučaja, po mojem mišljenju, ni po čemu ne opravdavaju promjenu stava Ustavnog suda u svezi s pravnom prirodom sudskih odluka o nenadležnosti, da su za mene neprihvatljivi neki stavovi o arbitražnom sudovanju, ugovaranju nadležnosti strane institucionalne arbitraže i »kvaliteti obrazloženja« kao odlučujućem čimbeniku za donošenje odluke o ukidanju zaključka Arbitražnog suda, protivim se izreci i obrazloženju ove Odluke i prilažem ovo izdvojeno mišljenje.
NN 157/2004 • Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) te članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) prilažem sljedeće
NN 157/2004 • Protivim se izreci i obrazloženju Odluke, broj: U-III-669/2003 od 27. listopada 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Smatram da je ustavnu tužbu kojom je traženo ukidanje zaključka Arbitražnog suda Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu, broj: IS-P-2002/16 od 20. studenoga 2002. godine trebalo odbaciti kao nedopuštenu. Također, protivim se nekim od stavova o arbitražnom sudovanju izraženim u obrazloženju ove Odluke.
NN 157/2004 • 1. Ustaljena je praksa Ustavnog suda da rješenja sudova kojima se oglašavaju stvarno ili mjesno nenadležnim ne smatra pojedinačnim aktom (iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona) kojima može doći do povrede Ustavom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga, Ustavni sud ustavne tužbe podnijete protiv sudskih rješenja o stvarnoj ili mjesnoj nenadležnosti odbacuje kao nedopuštene. Tako je npr. u Rješenju, broj: U-III-314/2000 od 16. siječnja 2004. (»Narodne novine«, broj 12/04) i Rješenju, broj: U-III-54/2003 od 30. svibnja 2003. (»Narodne novine«, broj 106/03) Ustavni sud utvrdio da takva rješenja o stvarnoj, odnosno mjesnoj nenadležnosti, ne predstavljaju pojedinačni akt iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojih bi Ustavni sud bio nadležan pružati ustavnosudsku zaštitu, odnosno da protiv tih rješenja nije dopušteno zahtijevati ustavnosudsku zaštitu.
NN 157/2004 • Okolnost da se u ovom slučaju radi o odluci o nenadležnosti nedržavnog (arbitražnog) suda nije, po mojem mišljenju, ni na koji način dovoljan razlog da Ustavni sud odstupi od prakse koju ima u svezi s rješenjima o nenadležnosti. Dapače, načelo ograničene kontrole državnih sudova nad odlukama arbitražnih sudova upućuje, po mojem mišljenju, na potrebu da Ustavni sud samo izuzetno, nakon iscrpljivanja dopuštenog puta pravne zaštite, pruža ustavnosudsku zaštitu samo u svezi s odlukama državnih sudova koji su kontrolirali pravorijeke arbitražnih sudova. Dakle, smatram da su za ustavnosudsku kontrolu podobne samo sudske odluke državnih sudova donesene u povodu tužbi za poništaj arbitražnih pravorijeka. Takav je pristup, po mojem mišljenju, Ustavni sud izrazio u Rješenju, broj: U-III-410/1995 od 17. studenoga 1999. godine (»Narodne novine«, broj 130/99).
NN 157/2004 • U svezi s tvrdnjom izraženom na kraju točke 4. Odluke da su se »od 17. studenoga 1999. godine bitno izmijenili ustavni i zakonski okviri arbitražnog sudovanja u Republici Hrvatskoj« smatram da se radi o izmjenama usmjerenim na afirmaciju arbitražnog sudovanja koje ni u kojem slučaju ne zahtijevaju da Ustavni sud izmijeni svoju praksu i dopusti podnošenje ustavne tužbe o zaključku arbitražnog suda o njegovoj nenadležnosti. Neprihvatljivo mi je da se Ustavni sud upušta u ocjenu Zaključka do razine ocjene jesu li arbitri u dovoljnoj mjeri istražili »zajedničku namjeru ugovaratelja« (početak točke 10. Odluke) ili kakvo značenje za odluku o nenadležnosti ima izjava tuženika dana u sporu pred trgovačkim sudom.
PRETHODNA STRANICA - SLJEDEĆA 
IZBOR:
Broj 101/07, Broj 52/06,
Broj 44/96, Broj 65/92,
Broj 49/05, Broj 46/04
LINK - PREGLED SVIH FINANCIJSKIH I POSLOVNIH TEMA ZA PODUZETNIKE