• Smatra da je osporavanim odredbama članka 16a. faktično onemogućeno pravo na štrajk (stavci 1., 2., 3., 4., 8. i 9.), odnosno protuustavno ograničeno pravo na štrajk (stavci 5., 6., 8. i 9.)

• Predlaže Sudu da pokrene postupak za ocjenu suglasnosti odredbi članka 16a. Zakona o hrvatskim željeznicama s Ustavom.

• Na sjednici Suda održanoj 10. ožujka 1999., zaključeno je da se od Hrvatskog državnog sabora zatraži odgovor na prijedlog, a od Ministarstva pomorstva, prometa i veza, kao i od "HŽ-Hrvatskih željeznica" stručno mišljenje o prijedlogu.

• Tajnik Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora izvijestio je Sud da je prijedlog uputio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, koji na prijedlog nije odgovorio.

• Ministarstvo pomorstva, prometa i veza dostavilo je svoje stručno mišljenje. U bitnom ističe da su i po stajalištu samog Ustavnog suda iz odluke broj U-I-950/1996. od 15. srpnja 1998., Hrvatske željeznice javna služba iz članka 60. stavka 2. Ustava, i t

• Svoje mišljenje na prijedlog dostavile su i "HŽ-Hrvatske željeznice" d.o.o. Navode da je točno da Zakon o hrvatskim željeznicama nije propisao da se prijevoz stvari, za razliku od prijevoza putnika i održavanja željezničkih stabilnih postrojenja obavlja kao javna služba, zbog čega se u članku 16a. postupak određivanja vlakova koji moraju prometovati za vrijeme štrajka različito regulira za teretni u odnosu na putnički promet. Ističe da se u putničkom prometu vlakovi koji moraju prometovati u vrijeme štrajka utvrđuju u godišnjem voznom redu, dakle aktom koji se donosi za godinu dana unaprijed, dok se u teretnom prometu vlakovi koji moraju prometovati u vrijeme štrajka određuju ad hoc, ovisno o trenutnom stanju i potrebama prijevoza. Dalje kažu da se u osporenom stavku 5. članka 16a. samo primjerice navode razlozi zbog kojih u štrajku vlakovi moraju "osobito" prometovati, a ako u konkretnom štrajku ne postoji suglasnost Uprave HŽ i Sindikata, odluku donosi arbitraža. Smatra da time pravo na štrajk u teretnom prometu nije ograničeno više no što je to pravo ograničeno u drugim djelatnostima koje nemaju značaj javne službe, ali u kojima se temeljem članka 212. Zakona o radu određuju poslovi koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka. Također smatraju da sama činjenica da je postupak određivanja vlakova koji u teretnom prometu moraju prometovati za vrijeme štrajka određen posebnim propisom, tj. Zakonom o hrvatskim željeznicama, ne daje osnove za tvrdnju da se teretni promet tretira kao javna služba i da je time protuustavno ograničeno pravo na štrajk te da i sam Zakon o radu izričito određuje opći karakter toga Zakona kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj ako drugim zakonom nije drukčije određeno. Stoga su mišljenja da je zbog specifičnosti djelatnosti logično i zakonito da se i pitanja u vezi sa štrajkom u željezničkom prometu i u području teretnog prometa utvrde posebnim propisom. Ukazuju kao na neosnovanu tvrdnju predlagatelja da zakonodavac nije odredio nikakve kriterije (ni taksativno ni okvirno) za utvrđivanje obujma i kvalitete vitalnih interesa države, drugih pravnih osoba ili građana koji bi morali biti ugroženi da dođe do primjene odredbi članka 16a. Naprotiv, tvrde da su u sadržaju članka 16a. stavci 1. i 5. nedvojbeno utvrđeni kriteriji odnosno razlozi (i okvirno i konkretno) za utvrđivanje vlakova koji moraju prometovati u slučaju štrajka (npr. zaštita pravnog poretka, zaštita zdravlja, ispunjenje međunarodnih obveza, prijevoz živog tereta i pokvarljive robe, prijevoz za potrebe oružanih snaga i dr.).