• Sukladno navedenom, konvencijsko pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije (5. studenoga 1997.). S druge strane, pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku utvrđeno je ustavnim pravom u Republici Hrvatskoj 9. studenoga 2000. godine, izmjenama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 113/00). Iz navedenih razloga ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo ni kao konvencijsko ni kao ustavno.

• Ustavni sud je, u konkretnom slučaju, ocijenio da se pravno relevantnim razdobljem za povredu prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. (to jest od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije) do 7. studenoga 2002. godine (to jest do dana podnošenja ustavne tužbe podnositeljice), što ukupno iznosi pet (5) godina, nula (0) mjeseci i dva (2) dana.

• Ustavni sud je utvrdio da u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, Općinski sud u Zagrebu nije poduzimao odgovarajuće radnje u postupku. Naime, iz spisa predmeta vidljivo je da sud od održanog ročišta 3. srpnja 1997. godine na kojem je saslušana tužiteljica kao stranka i zaprimljena dokumentacija tuženika, održao ročište tek 6. svibnja 1999. godine na kojem je zatražio od tužiteljice i tuženika nove podatke i dokumentaciju, a isto je učinjeno i na ročištu održanom 6. rujna 1999. godine. Rješenje o provođenju dokaza financijskog vještačenja određeno je 20. ožujka 2000. godine, koje nije provedeno do 13. veljače 2002. godine, iz razloga što sudskom vještaku nije bila dostupna dokumentacija tuženika temeljem koje je trebalo provesti sudsko vještačenje. Na traženja sudskog vještaka sud je istu osigurao tek 20. prosinca 2001. godine.

• Radi se, dakle, o razdoblju potpune neaktivnosti nadležnog suda u parničnom postupku prvog stupnja u stvari građanske naravi.

• Podnositeljica ustavne tužbe, kao tužiteljica u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda, svojim je ponašanjem u određenoj mjeri pridonijela duljini sudskog postupka. Analizirajući tijek sudskog postupka u pravno relevantnom razdoblju, Ustavni sud je utvrdio da podnositeljica nije pravodobno obavještavala sud o promjenama u zastupanju, kao i o promjenama svoje adrese. Međutim, unatoč navedenom, ocjena je Ustavnog suda da se ponašanje podnositeljice u konkretnom slučaju ne može smatrati okolnošću koja opravdava trajanje prvostupanjskog sudskog postupka u kojem nije donesena presuda preko 7 godina.

• Ustavni sud ocjenuje da se u konkretnom slučaju radi o složenoj sudskoj stvari, međutim da navedeno ne opravdava dugotrajnost navedenog postupka, a obzirom na okolnosti da je riječ o radnom sporu za koje postupke je zakonom propisana hitnost u postupanju. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut 1994. godine i od tada se nalazi u postupku pred sudom prvog stupnja te u njemu nije još donijeta niti prvostupanjska odluka.