• 4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

• Ocjena je Ustavnog suda da je podnositelj u pravno relevantnom razdoblju, od 5. studenoga 1997. godine do podnošenja ustavne tužbe 15. travnja 2003. godine, znatno pridonio duljini trajanja postupka. Najprije sud podnositelju nije mogao dostaviti revizijsku odluku jer podnositelj više nije živio na adresi navedenoj u tužbi, a sud nije obavijestio o promjeni adrese, iako je znao da sudjeluje kao stranka u parničnom postupku, te da je obavijest o promjeni adrese sudu koji vodi postupak nužan preduvjet za sudjelovanje u tom postupku. Time je izazvao zastoj u postupku sve do 16. veljače 2000. godine.

• Nakon toga podnositelj je podneskom od 13. travnja 2000. godine zatražio prekid postupka do okončanje jedne druge parnice.

• Iz spisa predmeta razvidno je da dosadašnji tijek sudskog postupka ne ukazuje da se radi o složenom predmetu.

• 5. Ustavni sud je utvrdio da je sve zastoje u postupku izazvao sam podnositelj ustavne tužbe. On je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske onemogućio sud u postupanju sve do veljače 2000. godine jer nije prijavio promjenu adrese sudu koji vodi postupak. Nakon toga sam je zatražio prekid postupka do okončanja jedne druge parnice. Sud je po prijedlogu samog podnositelja donio rješenje o prekidu postupka. Podnositelj nikada nije predložio nastavak postupka prekinutog po njegovom prijedlogu. I nakon donošenja rješenja o prekidu postupka podnositelj je ponovno promijenio adresu, a ni o tome nije obavijestio sud koji vodi postupak, tako da mu se dostava tog rješenja godinama nije mogla izvršiti. Za napomenuti je da je dužnost stranaka u parničnom postupku, a osobito tužitelja o čijem se zahtjevu odlučuje i u čijem je interesu učinkovito postupanje, obavijestiti sudove koji vode postupke o promjeni svoje adrese kako bi im sudovi mogli bez otezanja dostavljati pozive za ročišta, odluke i druge dopise jer je upravo jedan od načina postupanja u parničnim postupcima i pismeno komuniciranje suda sa strankama u tom postupku.

• U tom smislu napominje se da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da povreda prava na suđenje u razumnom roku postoji samo ako je država ugovornica odgovorna za ta odugovlačenja, to jest ako su odugovlačenja uzrokovala državna tijela (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Monnet protiv Francuske od 27. listopada 1993., te Šoć protiv Hrvatske od 9. svibnja 2003. godine).