• 5. U postupku je utvrđeno da je podnositelj zaposlen kao djelatnik tuženika, te da je u obavljanju svog posla u 2002., 2003. i 2004. godini po odobrenju tuženika koristio u službene svrhe svoj privatni automobil i da mu je tuženik po prijeđenom kilometru isplaćivao naknadu u iznosu od 1,20 kuna.

• Podnositelj je službenik u javnim službama zaposlen kod tuženika koji je javna ustanova koju je osnovala Vlada Republike Hrvatske na temelju Zakona o poljoprivredi (»Narodne novine«, broj 6/97. i 48/00.).

• Prema članku 3. stavku 1. Zakona o plaćama u javnim službama (»Narodne novine«, broj 27/01.) na pitanja plaća i drugih naknada na osnovu rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena tim Zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori, dok prema stavku 2. te zakonske odredbe, kolektivne ugovore na temelju tog Zakona sklapaju Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi.

• Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik pravna osoba čiji je osnivač Republika Hrvatska i koji se financira isključivo iz sredstava državnog proračuna. Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2002. godinu (»Narodne novine«, broj 116/01.), Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2003. godinu (»Narodne novine«, broj 154/02.) i Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2004. godinu (»Narodne novine«, broj 31/04.) propisano je da se sredstva za ostala materijalna prava radnika isplaćuju korisnicima proračuna prema kolektivnim ugovorima i sporazumima u visini i opsegu utvrđenima između Vlade Republike Hrvatske i sindikata u dijelu za koji tim zakonima nije drugačije određeno. Nadalje, Vlada Republike Hrvatske je ovlaštena donositi odluke o visini dnevnice za službena putovanja u zemlji, o visini naknada za terenski dodatak i za korištenje osobnog automobila u službene svrhe i to za sve one kojima se ta naknada isplaćuje iz državnog proračuna. Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o visini dnevnice za službena putovanja i visini naknade za korisnike koji se financiraju iz sredstava državnog proračuna (»Narodne novine«, broj 55/04.) tek 23. travnja 2004. godine. Stoga se za utuženo razdoblje primjenjuje ranija Odluka, prema kojoj je propisana naknada troškova od 1,20 kuna po prijeđenom kilometru, te je tužbeni zahtjev odbijen. Takvu presudu potvrdio je u cijelosti drugostupanjski sud.

• 6. Ocjena je Ustavnog suda da se pravna stajališta navedena u osporenoj drugostupanjskoj presudi ne zasnivaju na mjerodavnom materijalnom pravu i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Naime, visina naknade troškova korištenja privatnog automobila u službene svrhe u 2002., 2003. i 2004. godini propisana je odredbom članka 67. Temeljnog kolektivnog ugovora, a prema njoj zaposleniku kojemu je odobreno korištenje privatnog automobila u službene svrhe nadoknadit će se troškovi u visini 30% cijene litre benzina (Euro super) po prijeđenom kilometru.

• Odredba točke III. Odluke iz 1994., kojom je određeno da se naknada za korištenje privatnog automobila u službene svrhe plaća u iznosu po 1,20 kuna po prijeđenom kilometru nije mjerodavna u ovom predmetu, jer je ta Odluka donesena na temelju članka 23. Zakona o izvršavanju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1994. godinu (»Narodne novine«, broj 28/94.). Taj Zakon je uređivao način izvršavanja Državnog proračuna Republike Hrvatske za 1994. godinu. To znači da je Odluka Vlade Republike Hrvatske iz 1994. bila u primjeni samo za 1994. godinu, odnosno u godini na koju se odnosi zakon na temelju kojega je ta Odluka donesena. Dakle, protekom tog roka ona ne proizvodi pravne učinke.