• Da bi se izbjegla očita nepravednost sudskih presuda u dugotrajnim postupcima, Vrhovni sud Republike Hrvatske je već rano, u kaznenim predmetima u kojima se pojavilo pitanje utjecaja inflacije na primjenu blažeg zakona, započeo s donošenjem odluka koje izražavaju stajalište da se zbog inflacije i denominacije dinara ranije otuđeni veliki iznos deviza ne može u času suđenja primjenom blažeg zakona vrijednosno umanjeno označiti tako da teško postane privilegirano kazneno djelo krađe (VSRH, I Kž-760/90 od 6. XI. 1990.) niti da se pronevjera, nakon preračunavanja prisvojenog novca i stvari u tadašnje hrvatske dinare (HRD) izrazito malog iznosa, može smatrati »neznatno društveno opasnim djelom« (VSRH, I Kž-14/91 od 20. V. 1992.). Ne može se navesti niti jedan razlog da se takva praksa ne primijeni i u parničnim predmetima.

• 4.3. Kada se, dakle, Vrhovni sud u svojoj ocjeni podnositeljeve revizije poslužio pogrešnim, formalističkim, tumačenjem postupovnog prava o mjerodavnom vrijednosnom kriteriju dopuštenosti te revizije, povrijedio je njegovo pravo na pristup tom pravnom lijeku. Ne samo što je to pravo, uz ostala, sadržano u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava koja svakome jamči pravo na to da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, nego je ono sadržano i u odredbi članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.). Nju stalna praksa Europskog suda za ljudska prava tumači tako da primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnositelju na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena (presuda od 19. VI. 2001. u predmetu Kreuz protiv Poljske, § 54; presuda od 23.XI.1993. u predmetu Poitrimol protiv Francuske, § 35-38; presuda od 14. XII. 1999. u predmetu Khalfaoui protiv Francuske, § 42-54; presuda od 15. II. 2000. u predmetu Garcia Manibardo protiv Španjolske, § 44-45; presuda od 6. XII. 2001. u predmetu Yagtzilar i dr. protiv Grčke, § 23).

• 4.4. Kako je, dakle, Vrhovni sud odluku o dopuštenosti podnositeljeve revizije utemeljio na formalističkoj umjesto realnoj ocjeni iznosa vrijednosti predmeta spora, Ustavni sud iz gore navedenih razloga prihvaća navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju, propustom poštivanja ustavnog načela pravičnog postupka u odlučivanju o njegovim pravima i obvezama iz članka 29. stavka 1. Ustava, nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

• Prema stajalištu ovog Suda, sudski se postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njihovo se provođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev prema kojemu zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000.). U takva očekivanja nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegova pokretanja, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz članka 29. Ustava. Kada je u konkretnom slučaju podnositelj mogao legitimno očekivati da će odlučivanje u njegovom sporu završiti pred revizijskim sudom, onda je opisanom povredom načela vladavine prava povrijeđeno i ustavno načelo pravičnog postupka iz članka 29. Ustava. (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci, broj: U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. godine, Narodne novine, broj 194/08 i www.usud.hr)

• Stoga je valjalo osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

• 5. Odredba članka 26. Ustava nije mjerodavna u konkretnom slučaju. Podrobno obrazloženo stajalište u vezi s člankom 26. Ustava, Ustavni sud je iznio u odluci broj: U-III-884/2004 od 16. prosinca 2004. godine, »Narodne novine«, broj 2/05.