• Na izražavanje neslaganja s obrazloženjem predmetne odluke potiče me i činjenica što je u ovom slučaju utvrđena diskriminacija »po položaju u ostvarenju prava na zaradu«, a ne po društvenom položaju koji je člankom 14. stavkom 1. Ustava utvrđen kao jedna od osobina po kojoj je zabranjeno razlikovati građane. Time »položaj u ostvarenju prava na zaradu« postaje jedna od zabranjenih osnova diskriminacije izjednačena s rasom, bojom kože, spolom, jezikom, vjerom, političkim ili drugim uvjerenjem, nacionalnim ili socijalnim podrijetlom, imovinom, rođenjem, naobrazbom ili drugom osobinom po kojoj je zabranjeno diskriminirati osobe. U situaciji postojanja relativno skromne prakse Ustavnog suda, ali i redovitih sudova, u svezi sa zabranom diskriminacije mislim da bi Ustavni sud trebao, prije svega, utvrđivati postojanje diskriminacije po nekoj od u Ustavom spomenutih osnova, a tek potom svoju praksu širiti na nove osnove po kojima je zabranjena diskriminacija.

• Jednako tako, mišljenja sam da je u ovom predmetu isplata naknade za noćni rad neopravdano podvedena pod ustavno jamstvo zaposlenima na zaradu kojom oni sebi i svojim obiteljima mogu osigurati slobodan i dostojan život. Nakon podvođenja naknade za noćni rad pod ustavno pravo iz članka 55. stavka 1. Ustava otvorena je mogućnost za podvođenje i drugih novčanih, a možda i nenovčanih, davanja iz radnog odnosa pod to ustavno jamstvo. Osobno sam mišljenja da ustavno jamstvo iz članka 55. stavka 1. Ustava ima ograničeni doseg te da se odnosi samo na jamstvo zarade u razini koja osigurava radniku i njegovoj obitelji slobodan i dostojan život.

• Zbog svega navedenog smatrao sam potrebnim izdvojiti svoje mišljenje u odnosu na obrazloženje predmetne odluke Ustavnog suda.

• Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 181/03.) prilažem sljedeće

• U ovome sam predmetu glasovao za usvajanje ustavne tužbe. Nisam međutim, suglasan s obrazloženjem odluke iz istih razloga koje je iznio sudac dr. sc. Željko Potočnjak u svojem izdvojenom mišljenju od 23. listopada 2007.

• Njegovim razlozima želim pridodati i to da se odredbe Ustava Republike Hrvatske o osobnim slobodama i pravima, pa tako i o pravu na jednakost osoba u državnoj službi, trebaju doduše, tumačiti u najširem opsegu; no i to da tako ekstenzivno tumačenje ne može isključiti primjenu načela razmjernosti iz članka 16. stavka 2. Ustava. Prema tome načelu valjalo je utvrditi je li selektivna isplata naknade za noćni rad samo nekim skupinama državnih službenika imala razumni cilj te predstavljala prikladno, nužno i razmjerno ograničenje jednakosti državnih službenika a posebice u okviru kriterija nužnosti i razmjernosti, bi li implicitno stajalište u obrazloženju odluke da pravo na naknadu za noćni rad načelno pripada svim službenicima unutar istog tijela državne uprave, zahtijevalo nerazmjerno visoko financijsko opterećenje stavki državnog proračuna koje se na to tijelo odnose.