• Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, prvostupanjski sud je zaključio da su podnositelji neopravdano izbivali iz spornog stana dulje od šest mjeseci, te da im je u smislu članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine« broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.) prestalo stanarsko pravo. Polazeći od utvrđenja da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, kao i činjenice da do srpnja 1998. podnositelji nisu postavili zahtjev vlasniku stana za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana, prvostupanjski sud je utvrdio da podnositelji nikada nisu stekli pravni položaj najmoprimaca. Polazeći od tog utvrđenja, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice-protutužene a odbio protutužbeni zahtjev podnositelja kao neosnovan.

• Odbijajući žalbu podnositelja protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je u osporenoj presudi istaknuo da položaj zaštićenog najmoprimca stječe osoba koja se može iskazati kao nositelj stanarskog prava u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (5. studenoga 1996.). Prihvaćajući utvrđenje prvostupanjskog suda da je podnositeljima prestalo stanarsko pravo prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (pri čemu nije odlučno postojanje sudske odluke o otkazu stanarskog prava već je odlučna okolnost da su na dan 5. studenoga 1996. postojali otkazni razlozi u smislu Zakona o stambenim odnosima, tj. neopravdano izbivanje iz stana dulje od šest mjeseci), drugostupanjski sud je zaključio da podnositelji nisu nikada stekli status zaštićenih najmoprimaca.

• 5. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud ističe sljedeće:

• Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Županijskog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je nadležni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

• Tvrdnju podnositelja da nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, u konkretnom sudskom postupku (kao i u drugim sudskim postupcima) nije dopušteno utvrđivati bilo koju činjenicu ili okolnost u vezi s »nepostojećim stanarskim pravom«, Sud ocjenjuje neutemeljenom. Naime, u situacijama koje to zahtijevaju (npr. u postupku radi utvrđenja pravnog položaja najmoprimca, u postupku radi sklapanja ugovora o najmu stana ili u postupku radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo i sl.), parnični sud, ne samo da može, nego i mora utvrditi je li stranci prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, odnosno postoji li otkazni razlog za otkaz stanarskog prava (npr. nekorištenje stana dulje od šest mjeseci).

• Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.