• Nadalje, nakon što je sud donio rješenje o ovrsi i ono postalo pravomoćno, te dostavljeno instituciji koja provodi platni promet, ovrhovoditelj nije ni na koji način obavijesito sud da ovrha nije provedena.

• Iz spisa predmeta razvidno je da dosadašnji tijek sudskog postupka ne ukazuje da se radi o složenom predmetu.

• 5. Ustavni sud je utvrdio da je Trgovački sud u Zagrebu donio rješenje o ovrsi čim su se za to stekli uvjeti, to jest čim je sudska pristojba naplaćena prisilnim putem i kada je ovrhovoditelj nadopunio ovršni prijedlog. Rješenje o ovrsi je po svojoj pravomoćnosti dostavljeno Zagrebačkoj banci na provedbu u kolovozu 2000. godine. Imajući u vidu okolnost da je podnositelj tek podneskom od 27. prosinca 1999. godine dopunio ovršni prijedlog, Ustavni sud smatra da je rješenje o ovrsi donijeto u kratkom roku, te je isto vrlo brzo dostavljeno na provedbu.

• Nakon što je rješenje o ovrsi dostavljeno na provedbu dužnikovom dužniku, sud, koji je proveo sve potrebne radnje, nije imao nikakvog razloga sumnjati da je ovrha provedena. Upravo je na podnositelju ležala dužnost da o neprovođenju ovrhe izvijesti sud. Ovrhovoditelj je propustio to učiniti, te sve od kolovoza 2000. godine, kada je rješenje o ovrsi dostavljeno dužnikovom dužniku, ne poduzima niti jednu radnju u postupku ovrhe niti daje ikakav prijedlog, već umjesto toga podnosi ustavnu tužbu radi duljine postupka. Ustavni sud smatra da je Trgovački sud u Zagrebu u svemu postupao učinkovito i savjesno. Nasuprot tome podnositelj je već od samog početka postupka ovrhe izazvao zastoje u postupku podnošenjem nepotpunog prijeloga za ovrhu i, posebno, neplaćanjem sudske pristojbe koja je morala biti naplaćena prislinim putem. Ustavni sud posebno napominje da je upravo neaktivnost podnositelja i njegov propust da obavijesti sud da ovrha nije provedena uzrok nepoduzimanja daljnjih radnji u postupku koje bi bile usmjerene na namirenje tražbine. Sud koji provodi ovrhu nije odgovoran za namirenje tražbine, već je dužan poduzeti sve potrebne radnje u okviru ovršnog postupka usmjerene na provedbu rješenja o ovrsi. U ovom postupku Trgovački sud u Zagrebu sve takve radnje je i proveo, a odgovornost za neprovođenje pravomoćnog rješenja o ovrsi od strane dužnikova dužnika ne leži na sudu koji vodi postupak ovrhe. Upravo je podnositelj kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku, propustom da izvijesti sud o neprovođenju pravomoćnog rješenja o ovrsi onemogućio sud ne samo da poduzima daljnje radnje u postupku, već i ostavio sud u uvjerenju da je rješenje o ovrsi provedeno. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud ocjenjuje da nije povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

• Stoga je, u smislu odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao u izreci.

• 6. Odluka o objavi (točka II.) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.