• Osobe iz stavka 1. ovoga članka imaju prvenstveno pravo zakupa prema utvrđenom redoslijedu uz uvjet da prihvate najvišu cijenu postignutu natječajem od strane ponuđača koji ispunjava natječajne uvjete i da ponudi prilože gospodarski program.«.

• Između više pristiglih ponuda, tuženik nije odabrao podnositelja, već drugog ponuđača, a za kojeg podnositelj smatra da je njegova ponuda manje povoljna od njegove.

• Prvostupanjski sud smatra da je Odluka ništava jer je protivna članku 33. ZPZ. U obrazloženju presude sud navodi da podnositelj, u odnosu na izabranog, ima u vlasništvu zemljište u blizini onog zemljišta iz natječaja koje se daje u zakup (a za kojeg je podnositelj dao ponudu), stoga, ima prvenstveno pravo zakupa. Podnositelj je ponudio manju cijenu pa je tuženik prema ZPZ trebao podnositelju ponuditi da li prihvaća najvišu cijenu postignutu natječajem. Iz natječajne dokumentacije proizlazi da su svi ponuditelji nositelji poljoprivrednog gospodarstva i svi su podnijeli gospodarski program. Druge uvjete niti jedan nije isticao, stoga je najveći naglasak bio na gospodarskom programu. Kao najbolji program ocijenjen je onaj Gorana Šafara te je isti izabran.

• 5.2. Drugostupanjski je sud, odlučujući povodom žalbe tuženika, prihvatio žalbu, preinačio prvostupanjsku presudu, na način da je odbio tužbeni zahtjev. Taj sud je potvrdio navode podnositelja u svezi tijeka natječaja za davanje u zakup poljoprivrednog zemljišta. Također je potvrdio činjenično stanje, koje je utvrdio sud prvog stupnja, kao potpuno i istinito. Utvrdio je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev podnositelja. Smatra da »raspisani javni natječaj za zakup poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, predstavlja poziv za ponudu (članak 33. ZOO), dok prijave zainteresiranih osoba, dakle tužitelja na raspisani natječaj predstavljaju ponudu tuženika (članak 32. ZOO)«. Nadalje, utvrdio je da nema mjesta primjeni članka 103. ZOO jer smatra da je odluka tuženika od 15. listopada 2004. akt raspolaganja, tj. deklaratorne naravi te nema zakonskog uporišta za pobijanje iste te da ista nije ništava. Smatra da je tuženik, pravilnom primjenom odredbe članka 25. stavka 2. ZPZ, donio pobijanu odluku.

• »Na temelju odluke o izboru najpovoljnije ponude za PRODAJU, općinski načelnik, odnosno gradonačelnik i podnositelj ponude sklapaju ugovor o prodaji u pisanom obliku.«.

• 5.3. Ustavni sud utvrđuje da se stajalište Županijskog suda u Osijeku zasniva na ustavnopravno neprihvatljivom tumačenju i nepravilnoj primjeni mjerodavnih zakonskih odredbi. Naime, prilikom ocjene je li tuženik pravilno primijenio odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu, Županijski sud u Osijeku polazio je od odredbe članka 25. ZPZ-a, koje se odnose na prodaju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države. Takvo stajalište je posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud ističe da je drugostupanjski sud zanemario odredbe koje propisuju zakup poljoprivrednog zemljišta, odnosno odredbe članaka 29. do 42. ZPZ-a.