• Podnositeljica od Ustavnog suda traži donošenje odluke kojom bi se ocijenilo i utvrdilo da je osporenim presudama, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno ustavno pravo propisano odredbom članka 14. stavka 2., a na koju ukazuje u ustavnoj tužbi. Također navodi da su osporene presude suprotne članku 3. i članku 117. stavku 3. Ustava.

• 3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

• 4. Uvidom u spis Općinskog suda u Pakracu, broj: P-3/97, Ustavni sud je utvrdio sljedeće:

• U prvostupanjskom postupku utvrđena je nespornom činjenica da je podnositeljica nositeljica stanarskog prava na stanu na prvom katu stambene zgrade u Pakracu, M. H. broj 8, stan broj 6, koji stan je podnositeljica dobila na korištenje od Općine Pakrac (pravni sljednik Grad Pakrac) 1987. godine; podnositeljica je stan napustila i ne koristi ga od kolovoza 1991. godine; u tom stanu od kraja 1992. godine ili početka 1993. godine pa nadalje stanuje D. S., koji je stan dobio na privremeno korištenje rješenjem Komisije za dodjelu stanova na privremeno korištenje Općine Pakrac; podnositeljica je podnijela zahtjev za otkup stana 1. travnja 1996. godine koji je tuženik odbio dopisom od 26. rujna 1996. godine navodeći da njezin zahtjev ne može biti riješen, jer joj je prestalo stanarsko pravo nad navedenim stanom sukladno članku 2. Zakona o davanju u najam stanova, jer je podnositeljica, kao nositelj stanarskog prava, taj stan napustila i nije ga koristila dulje od 90 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona.

• Podnositeljica je 15. siječnja 1997. godine podnijela tužbu protiv Grada Pakraca pred Općinskim sudom u Pakracu zahtijevajući donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sukladno članku 20. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

• Sudovi su odbili tužbeni zahtjev podnositeljice zauzevši stajalište da se na konkretan slučaj kao mjerodavan primjenjuje Zakon o davanju u najam stanova i to odredba članka 2. stavka 1. tog Zakona prema kojoj stanarsko pravo na stanovima u društvenom vlasništvu, državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu pravnih osoba, a koji se nalaze na ranije okupiranom, a sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, prestaje po sili zakona ako je nositelj stanarskog prava isti napustio i ne koristi ga dulje od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Budući da je podnositeljica napustila stan u Pakracu na kojem je imala stanarsko pravo i isti ne koristi od kolovoza 1991. godine, podnositeljici je, sukladno navedenoj odredbi Zakona o davanju u najam stanova, prestalo stanarsko pravo na stanu po sili zakona, te iz tog razloga ne ispunjava uvjete za kupnju stana koji su propisani Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.