• Naime, za razliku od sudova nižeg stupnja, Vrhovni je sud zauzeo stajalište da je dostava poziva javnim priopćenjem zakonit i sam po sebi dostatan način obavještavanja adresata o postojanju kakve njegove obveze, koji kao takav proizvodi presumpciju o izvršenoj dostavi, te odgovarajuće pravne posljedice u slučaju neodazivanja pozivu. Taj Sud smatra da je značenje ovakvog načina obavještavanja tim veće s obzirom na ratne okolnosti u kojima je do spornog odnosa došlo. Stoga je u konkretnom slučaju ocijenio da neodazivanje ovakvom pozivu, a slijedom toga nedolazak na rad u trajanju duljem od pet dana djelatnice koja se inače nalazila na tzv. čekanju, pruža osnovu za primjenu odredbe čl. 75. stavka 2. točke 3. tada važećeg ZOPRO tj. za prestanak radnog odnosa.

• 6. S obzirom na to da je Zakon o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, nastavno: ZUP) supsidijarni postupovni zakon u izvansudskim postupcima (što proizlazi iz sadržaja i smisla odredbe čl. 1. tog Zakona), kojeg su, osim tijela državne uprave, dužne primjenjivati i druge pravne osobe, pa tako i poduzeća kada rješavaju o radnopravnom statusu svojih zaposlenika, potrebno je naglasiti da taj Zakon poznaje, pored ostalih načina osobne i posredne dostave (poziva, zaključaka, rješenja i dr.), i dostavu javnim priopćenjem, kao jedan od oblika posebnih slučajeva dostave.

• Takav se oblik dostave, prema ZUP-u, obavlja u slučajevima kada se radi o većem broju adresata koj nisu osobno poznati ili se ne mogu odrediti (npr. porezni obveznici, regruti određenog godišta i sl.). Javno se priopćenje ističe na oglasnoj ploči tijela

• Za sve ostale slučajeve dostave poimence određenim fizičkim osobama ZUP propisuje, u pravilu, osobnu dostavu, koja može biti obvezna ili, pod određenim uvjetima, posredna.

• Analizirajući predmetni slučaj pozivanja djelatnika T. p. t. K. da se jave na posao, putem emitiranja poruke preko radija, Ustavni sud Republike Hrvatske je došao do zaključka da takav oblik pozivanja sam za sebe doista ne predstavlja nezakonito postupanje, kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

• U konkretnom slučaju, međutim, iz utvrđenih činjenica proizlazi kako nije prethodno uslijedilo i isticanje poziva na oglasnoj ploči (što ratne okolnosti svakako ne sprečavaju), kako su istodobno pojedini djelatnici (koji su svakako svi osobno poznati pošiljatelju poziva, pa se, dakle, niti ne radi o neodređenom broju nepoznatih adresata), bili pozivani i pismeno ili putem telefona (što ratne okolnosti također očigledno nisu onemogućile), dok su pojedini od njih, kako se smatra, morali crpsti svoja saznanja isključivo iz radijske poruke (čija je slušanost, a i čujnost općenito, i u mirnodopskim uvjetima dvojbena i kao isključivi način komuniciranja posve neprimjerena), te kako poruka odaslana putem radija (što je razvidno iz dokumentacije u spisu predmeta) ne sadrži nikakvu naznaku o eventualnim posljedicama neodazivanja. Pri tom je potrebno naglasiti da i eventualno postojanje upozorenja u pozivu upućenom na opisani način ne može proizvoditi nikakve pravne učinke, a osobito se oni ne bi mogli očitovati u gubitku temeljnih prava kao što su zaposlenje odnosno prava na osnovi radnog odnosa.