• Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine, Međunarodni ugovori«, broj 6/99) člankom 8. jamči pravo svakoga na poštovanje njegova privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, te određuje da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

• Vladavina prava o kojoj je riječ u članku 3. Ustava podrazumijeva, pored ostalog, da su propisi dovoljno određeni u pogledu onih na koje se odnose, u pogledu njihovih prava i obveza i u pogledu postupka u kojem se prema njima primjenjuju. Prema osporenoj odredbi članka 18. ministar unutarnjih poslova može, kad on ocijeni da je to neophodno radi sigurnosti zemlje, kršiti načela slobode i tajnosti dopisivanja i svih drugih oblika općenja. Pritom zakonodavac - a samo njemu i Ustav i Konvencija daju pravo da ograniči ljudska prava i temeljne slobode - nije predvidio nijednu situaciju ili okolnost u kojima bi bilo neophodo da se kršenjem ljudskih prava štiti sigurnost zemlje, niti je propisao ijedan kriterij prema kojem bi ministar mogao, odnosno morao, ocijeniti da se radi o mjeri neophodnoj za sigurnost zemlje. Osporena zakonska odredba ograničenja ustavnih sloboda i prava u potpunosti prepušta diskrecijskoj ocjeni ministra, uz samo jedno naknadno ograničenje: da on mora o tome obavijestiti predsjednika Republike.

• Ustav u članku 16. načelno propisuje u koje se svrhe zakonom mogu ograničiti ustavne slobode i prava, a člankom 36. posebno je, u svezi sa slobodom i tajnošću dopisivanja, predviđeno da se samo zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurno

• Za razliku od Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99), koji u odredbama pod naslovom »Privremeno ograničenje ustavnih prava i sloboda radi pribavljanja podataka i dokaza za provedbu kaznenog postupka« (članci 180. do 186.) podrobno predviđa u svezi s kojim kaznenim djelima koje se mjere ograničenja mogu provesti, po čijem nalogu, u kojem trajanju, tko nalog izvršava, te kako se postupa s tako pribavljenim podacima, Zakon o unutarnjim poslovima primjenu mjera za zaštitu sigurnosti države uopće ne razrađuje. To je norma koja omogućava da se proizvoljno i bez ograničenja može pod policijskim nadzorom držati svaka fizička i pravna osoba i svako tijelo.

• Oduzimanje prava vezanih uz radni odnos radniku što ga osporeni članak 60. stavak 3. Zakona opisuje kao »radnika čiji bi daljnji rad na ranijem radnom mjestu štetio interesu službe« prema toj odredbi zbiva se bez provedenog postupka u kojem bi radniku bilo omogućeno da se izjasni o stajalištu i ocjeni poslodavca i da mu se dade prilika da brani svoja prava što proizlaze iz radnog odnosa.

• Prema već zauzetim stajalištima ovog Suda naročito u slučajevima isticanja negativnih osobina neke osobe mora radniku biti omogućeno da se brani i štiti svoje interese u valjano provedenom postupku. Stajalište je podnositelja prijedloga da je nesuglasno Ustavu što se u primjeni osporene odredbe ne provodi stegovni a ne upravni postupak. Međutim, i valjano provedeni upravni postupak predviđa da se stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, a rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno. Osim toga, valja imati u vidu da se ni ustavna odredba o pravu na žalbu ne može učinkovito ostvariti bez obrazloženja u rješenju donijetom u postupku u kojem se odlučuje o nečijem pravu, jer se samo putem takvog obrazloženja utvrđuje da li se je upravno tijelo vodilo načelom zakonitosti i ujedno postupalo tako da je u vođenju postupka, i u odlučivanju, stranci omogućilo da što lakše zaštiti svoja prava.